Termin supergrupa kroz glazbenu je povijest stekao bezbrojne negativne konotacije, ponajprije jer su suradnje nekolicine odavno potvrđenih i zaslužnih muzičara rijetko dosezale kreativne visine matičnih im bendova. Kod Škrtica to nije slučaj – njihov eponimni prvijenac ponosno će stajati čak i uz legendarne rane ploče Partibrejkersa ili ‘Suvišnu slobodu’ Jarbola.
Najjače oružje i potencijalno najteži uteg oko vrata grupe skrivao se u Canetu, potpuno unikatnom frontmenu i vokalu kojeg ćete gotovo refleksno povezivati s rhythm’n’blues riffovima Nebojše Antonijevića Antona, druge polovice autorskog tandema čija sjena na ovim prostorima i danas prekriva svaki garažni bend i svakog mlađahnog rokera nadrkanog na čitav svijet.
Da se razumijemo, pjesme poput uvodne „Vreme“ ili singla „Zaborava nema“ Partibrejkerse dozivaju u sjećanje čim vam Cane u facu saspe prvu od svojih, poput šake u lice direktnih i gnjevnih parola, no svi članovi Škrtica dobili su i više nego dovoljno prostora da pokažu što znaju, bilo u sviračkom ili skladateljskom smislu.
Ritam-sekcija sastavljena od Danila i Boce iz Straight Mickey and The Boyz donijela je onu mahnitu energiju i punkerski šus, dok su Kole (Veliki Prezir) i Boris (Jarboli) rukopis ove supergrupe učinili eklektičnijim i otvorenijim za eksperimente. To je najočitije u „Kulisama“, „Tik-tak“ i „Horizontima“, skladbama prosječnog trajanja od preko sedam minuta s instrumentalnim dionicama koje su, predvođene sjajnom svirkom gitarističkog tandema, zidove između psihodelije, punka i hard rocka porušile do temelja.
U svojim tekstovima, Zoran Kostić nas upozorava, tjera da se probudimo („Izađi iz svoje glave, vreme odgovor šalje“, „Šta si uradio slobodi svojoj“, „Ljudi ne žele istinu da čuju“) i, „u ovome svetu uplašenih ljudi“, nastavimo boriti kako bi, ako ništa drugo, zadržali čist obraz, ono što nam nitko osim nas samih ne može oduzeti.
„Škrtice“ su album bez slabog trenutka, a kada bih baš morao izabrati neke favorite to bi bili „Hit“, opasni primjerak punk’n’rolla, te osmominutna „Mudrolije“ koja iz laganog, funkoidnog starta prerasta u sirovu garažnu tutnjavu čiji biste doslovno svaki stih („Kada vidiš pticu kako leti, ti se svoje slobode seti“, „Prazne glave okolinu nam prave“) mogli preseliti na zidove beogradskih, zagrebačkih ili ulica bilo kojeg ex-yu grada.
Ova petorka uspjela je u onom što od takvih udruživanja uvijek priželjkujemo, ali toliko rijetko dobivamo – Škrtice su stvarno presjek svega onog najboljeg od Partibrejkersa, Jarbola, Velikog prezira i Straight Mickey and The Boyz, bendova koji su, svaki u svojoj generaciji, ispisivali i još uvijek ispisuju neke od najvažnijih stranica srpske i regionalne rock povijesti.
Ocjena: 10/10
(Lampshade Media, 2016.)