Filmom ‘Skyfall’, koji je u kina stigao s epitetom jednog od najboljih filmova iz Bond serijala, 007 je proslavio svoj 50. rođendan od pojavljivanja na velikom ekranu.
A kako ga bolje proslaviti nego vrhom svjetskog box-officea; 88 milijuna američkih dolara zarade ostvareno je samo u Americi tijekom prvog vikenda prikazivanja, što je najnoviji film iz serijala (od njih ukupno 23) stavilo na 1.mjesto po zaradi u prvom vikendu prikazivanja, dok se u Velikoj Britaniji ta brojka kretala oko 32 milijuna, što je ondje drugo najbolje otvaranje, odmah iza posljednjeg nastavka serijala o Harryju Potteru.
Ono što mi je prvo palo na pamet nakon gledanja filma jest kako se tijekom filma uopće nisam osjećao kao da gledam Jamesa Bonda. Netko će, vjerujem, u novoj transformaciji Bonda pronaći zadovoljstvo, jednako kao što ju je velik broj ljudi pronašao u transformaciji koju su u zadnjem desetljeću doživjeli filmovi o superjunacima tipa Batman i Spiderman, no dio publike zasigurno će žaliti za imaginarnim svjetovima dobro poznatih junaka, ispunjenima ironijom, humorom, apsurdom, adrenalinom, a u konačnici i rasterećenom zabavom. Tamo gdje je tim superjunacima zapravo i mjesto, a ne u psihološkim dramama i ne u slabašnim trilerima kakvi se štancaju na stotine godišnje.
Radnja filma naravno započinje velikom potjerom. James Bond (Daniel Craig) i njegova partnerica Eve (Naomie Harris) na tragu su ukradenom dokumentu koji sadrži listu svih NATO tajnih agenata. Nakon jurnjave po Istanbulu, Bond i njegov protivnik bore se na jurećem vlaku, a Eve ih drži na nišanu čekajući upute M (Judi Dench). M naređuje Eve da puca, iako ju je ova upozorila da nema čistu situaciju i da bi mogla ugroziti Bonda. Pogađa Bonda koji pada u vodu, kreće Adele i naslovna pjesma “Skyfall” i sve je izgledalo kao savršen uvod u elegantno-eksplozivni film koji bi pod redateljskom palicom Sama Mendesa trebao biti u najmanju ruku pristojno ostvarenje. Nakon napada na MI6, Bond se dakako vraća, a M ga, iako pritisnuta od strane nadređenih koji ju zbog njenih nedavnih pogrešaka upozoravaju da je vrijeme za mirovinu, i unatoč Bondovim lošim rezultatima na testiranju, stavlja na čelo novog zadatka – saznati tko stoji iza napada koji, čini se, ima i osobni karakter. Netko se ozbiljno namjerio na M.
Uvodna je scena, kao što sam gore spomenuo, bondovski standardno odlična, jednako kao i nekoliko impresivnih akcijskih scena kroz film. Glumačka ekipa uglavnom je solidno odradila svoj posao, uključujući i nekoliko pridošlica (Ralph Fiennes, Ben Whishaw i homoerotičan Javier Bardem u izrazito iritantnoj ulozi), i Mendes dobro pogađa atmosferu na nekoliko mjesta, posebice u zanimljivoj mističnoj uvertiri vezanoj za sam Skyfall. No kad se snažno izraženi vizualni elementi (opet tipično bondovski prekrasni eksterijeri, ali i općenito zavodljiva fotografija) neprestano počnu sudarati sa ispraznošću svog sadržaja u ključnim elementima filma, svaki kompliment ondje prestaje. Priča je plošna i nezanimljiva, gotovo u detalje predvidiva – unaprijed znamo kako će (i u kojem trenutku) završiti Bondova djevojka, kako će se i u kojem trenutku osloboditi Silva i kako će i u kojem trenutku krenuti njegov napad na M. Scene su pak ili nespretno povezane (Bondov nestanak i još brži povratak iz mrtvih) ili nasumce odabrane poput kakvih razina kompjuterske igrice – Bond na vlaku, Bond na rijeci, Bond među životinjama; a odnosi nerazrađeni i neuvjerljivi (Bondova djevojka značajna je koliko i sat koji Bond reklamira u filmu, a haljina joj ostavlja snažniji dojam od nje same; zatim odnos Bonda i Eve na razini srednjoškolskih tv serija itd.), a tu je i niz blokbasterovskih nedosljednosti i nelogičnosti, gdje likovi elegantno ušetavaju i išetavaju iz kadra, pokušavajući nekoliko puta uvjeriti svog protivnika (i gledatelje), da im je jedini cilj vidjeti ga mrtvog, da bi ga zatim ostavili ranjenog i živog, zbog nekog važnijeg zadatka negdje nekoliko metara dalje. Ukratko, premalo je puta stisnut okidač u pravom trenutku i pravom smjeru, a previše metaka ispucano na slijepo. Od strane navodno najboljih agenata.
Sam Mendes sjeo je na nezahvalno mjesto, istina. Ukoliko previše zastranite od svojih prethodnika jednako je opasno kao dosadno ih ponavljati. No ideja koju je imao o Bondu sasvim je nejasna, a još manje je jasno kakvim je zamislio svijet u koji ga je smjestio. Na momente se čini kao da smo dobili nekog suvremenog Bonda, samozatajnog i ušminkanog u Tom Fordova odijela, koji ima i prošlost i traume i sve ostale “nolanovske” fore, uključujući i Džokera, no već trenutak kasnije, sveden je na razinu najobičnijeg random lika prosječnog akcijskog trilera, bez karaktera i bez karizme. Nikad doduše nisam bio entuzijastičan oko novih nastavaka o superjunacima, bili oni Batman, Spiderman ili Ethan Hunt, Jason Bourne ili James Bond. No primjerice jedan Bourneov Ultimatum dovoljan je dokaz da se od takvog filma može napraviti nešto i vrhunske kvalitete i vrhunske zabave. A vrhunskoga je u filmu “Skyfall” izostalo na svim razinama osim one vizualne.
Ocjena: 6/10
(Metro-Goldwyn-Mayer (MGM), Danjaq, Eon Productions, 2012.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
