‘Zero Dark Thirty’ – srednjestrujaški film kontra srednje struje

Nitko od prikazanih karaktera ne dominira ekranom, iako se radi o najboljim operativcima, šefovima CIA i slično. O liku koji pak dominira ekranom oko 2 i pol sata ne znamo apsolutno ništa.

'Zero Dark Thirty'

Iako je pobrao titulu najbolje ocijenjenog filma 2012. godine od strane filmskih kritičara, negativno i poprilično oštro nastrojene reakcije na najnoviji uradak Kathryn Bigelow ne prestaju se nizati. U jednu ruku mi je to potpuno shvatljivo – imamo glavnog junaka s prilično nejasnim motivacijama, očekivani ishod koji eventualno šteti napetosti i atmosferi, i neobičnu odluku redateljice da se ne upušta u objašnjavanje likova i ključnih detalja čitave situacije, prvenstveno onih koji se odnose na političke pozadine terorističkih organizacija. No je li sve to dovoljno da bismo film nazvali lošim ili ga sveli na razinu propagandnog? Svakako ne. “Zero Dark Thirty” je, stavljen izvan konteksta te “istinite priče”, jedan od najboljih filmova prošle godine, a Bigelow se profilirala u zaista neobičnog i specifičnog redatelja.

Nakon “The Hurt Locker”, sa 6 Oscara ovjenčanog filma, Bigelow ponovo pokazuje interes za (uvjetno rečeno) ratni film i ne znam zapravo je li stvar u tome što je žena ili je jednostavno vraški dobra redateljica, no ima svoju prepoznatljivost – neobičnu (da ne kažem žensku) radoznalost, nekakav nagon koji ju tjera pomicati granice, ići dalje od same mehanike zbivanja stvari u ratu, a ne ulaziti u prevelike humanizacije likova, što je prilično riskantno za bilo koji žanr, a posebno osjetljivo kod filmova gdje se sve vrti oko ljudskosti likova – žrtava, no ponekad i zločinaca.

[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=YxC_JNz5Vbg[/youtube]

Moj glavni razlog (možemo ga nazvati i problemom) zašto mi je, izuzev izvanredne režije i inih tehničkih dostignuća, ” The Hurt Locker”, u smislu filma kao cjeline, a ne samo redateljskog dosega, uvijek bio tek solidan film jest jednostavna činjenica da nisam vidio da su joj likovi nešto pretjerano važni. No stvari su se promijenile. Sada, nakon “Zero Dark Thirty”, vidim to iz jedne sasvim druge perspektive – ne kao neki propust, nego kao potpuno svjesnu odluku. Joel Edgerton, Chris Pratt, James Gandolfini i Mark Duplass pojavljuju se u filmu na tek nekoliko minuta, pretpostavljam iz vrlo jednostavnog razloga – jer su znali da se radi o važnom projektu; a ni od onih s većom minutažom (Jason Clarke, Kyle Chandler) nitko ne dominira ekranom, iako se radi o najboljim operativcima, šefovima CIA i slično. O liku koji pak dominira ekranom oko 2 i pol sata ne znamo apsolutno ništa. Likovi su za Bigelow u drugom planu, njen fokus je u sasvim dugim domenama. Simbolika je ono čime želi ispuniti svoj prostor i koliko god to na momente nekome djelovalo kalkulantski, manipulatorski i proamerički, meni cijelo vrijeme djeluje neobično iskreno, otvoreno i lišeno nepotrebne patetike.

Film započinje audio snimkama, prisjećanjem na jedan od najtragičnijih događaja u novijoj povijesti, terorističkim napadom na WTC, 11. rujna 2001. godine. Pratimo nakon toga Mayu (Jessica Chastain), CIA analitičara, koja cijelo desetljeće posvećuje potrazi za Bin Ladenom, unatoč svim sumnjama i preprekama koje ju okružuju. Što god to značilo… Osim jedne opaske kako bi trebala prestati gubiti vrijeme na nečemu što se ionako temelji tek na njenom osjećaju, nemamo značajnijih uvida u borbu koju je prolazila s nadređenima. U nekoliko navrata film preskače i po nekoliko godina, podsjećajući na neke od ključnih trenutaka koji su doveli do pronalaska Bin Ladena, u konačnici i do same akcije upadanja u kuću u kojoj se skrivao i ubijanja Bin Ladena u svibnju 2011. godine. Znamo ishod, nema iznenađenja. Dalje>>

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X