Novi film Igora Mirkovića potvrđuje zloglasnu etiketu ‘hrvatski film’ kao koncept koji označava pompozno dramatično, neuvjerljivo i hermetično ostvarenje koje u redovnoj distribuciji osim prijatelja i poznanika samog autora i glumaca neće pogledati gotovo nitko.
Novi film Igora Mirkovića, “Slatka Simona”, njegov prvi još od 2012. i “Noćnih brodova” je isprva silno obećavao, nudeći nešto što je u Hrvatskoj kinematografiji rjeđe i od pomrčine sunca – punokrvan i kvalitetan žanrovski film, te je čak i marketinška kampanja bila vrlo atipična za ove prostore. Naime, koristeći koncept filma, nepostojeće ultrajebežljive žene, u svrhu promocije se na društvenim mrežama otvorio profil na ime fantomske titularne junakinje generirajući time pozamašan medijski interes, dok je na samoj premijeri filma najviše interesa privukla pojava samog predsjednika RH Zorana Milanovića u pauzi između dijeljenja epiteta.
Zvučnih političkih imena nije nedostajalo ni sljedeći dan na riječkoj premijeri u krcatom Art Kinu Croatia (iako se to treba uzeti sa zadrškom, s obzirom na to da se balkon još uvijek renovira). Sam redatelj je na premijeri, pozdravljajući sve prisutne, posebno istaknuo bivšeg gradonačelnika grada koji teče, popularnog Mr. Obija, aktualnog župana, pa čak i ponešto lokalne oporbe, da bi zatim slavodobitno obznanio da je član navijača HNK Rijeke. Takav populistički manevar, kakvog se ne bi postidjele ni gore navedene osobe, izazvao je gromoglasni pljesak u dvorani. Nažalost, ispostavit će se kasnije, i najveći tijekom čitave premijere, jer jedino na čemu se Mirkoviću i ekipi moglo zapljeskati nakon odgledanog filma je minijatura kojom su uspjeli išta love izmusti za ovako loš film.
U jednoj od onih starih, oronulih zagrebačkih zgrada, u kojoj trenutačno ne žele primati radnike iz Nepala, ordinira mutno poslovanje sex chata u kojemu se nekoliko tipova preko laptopa pretvara da su neodoljive žene, čavrljajući s napaljenim perveznjacima na njemačkom jeziku. Mladić znan jedino kao Zeleni (Toma Medvešek) glumi seksi plavušu Simonu koja najviše korespondira sa Bobom (Jerko Marčić), tipom koji izgleda kao jedan od onih likova koji vikendom u kladionici udaraju po virtualnim konjima, dok ustvari radi kao taksist u Austriji.
Ono što započne kao bezazleno ćaskanje između dvojice tulipana od kojih se jedan predstavlja kao neodoljiva žena, a drugi kao vrhunski jebač, ubrzo se pretvara u nešto puno ozbiljnije kada Bobo odluči posjetiti Simonu/Zelenog u metropoli. Kako Zelenom, dok ga u međuvremenu čeka, ne bi bilo dosadno, život mu nudi razne izazove; umjesto Nepalaca, on spava u stanu u kojemu radi, cura ga je napucala, a kamatari su mu za vratom zbog njegove ljubavi prema ruletu. (Premda to nije nikad izričito objašnjeno, predmnijevam da je nadimak Zeleni zaslužio igrajući na nulu na dijaboličnom krugu).
Iako je “Slatka Simona” bila promovirana kao kvalitetno žanrovsko ostvarenje, erotski cyber triler, nažalost film je sve osim toga, dodatno potvrđujući onu zloglasnu etiketu “hrvatski film” kao koncept koji označava pompozno dramatično, neuvjerljivo i hermetično ostvarenje koje u redovnoj distribuciji osim prijatelja i poznanika samog autora i glumaca neće pogledati gotovo nitko. Riječ je o pretencioznom, nepotrebno ambicioznom i scenaristički potpuno amaterskom filmu koju pokušava biti preslika otuđenosti današnjeg društva, kritika moderne tehnologije i uzbudljivi triler i još sve to skupa pokušava začiniti našim tipičnim temama kao što su migracije i gastrabajteri, pucajući ćorke na sve strane.
Najveći problem samog filma je njegov scenarij, kompilacija nekoliko zgodnih ideja koje čine neprobavljivu cjelinu. Bilo kakva karakterizacija likova žrtvovana je nauštrb Bobinih interakcija sa Simonom koje zauzimaju barem polovicu filma, a koje nisu ni zanimljive niti intrigante te s obzirom na količinu erotike u filmu, nude šokantno malo uzbuđenja ili seksipila. Točnije, teško je uopće napraviti toliko dosadan i monoton kolaž muških i ženskih spolovila na jednom mjestu.
Zbog tako uskogrudnog fokusa pate sporedni likovi koji su svedeni tek na ime i pokoju karikaturalnu osobinu. O liku znanom samo kao “Profesor” tijekom cijelog filma doznamo samo da je šutljiv, Kristijan Ugrina glumi naglašenu verziju samoga sebe, supervizorica cijele te organizacije Liza je kompilacija svih stereotipa o madame na jednom mjestu, a o nekoj dvojici random likova koji tamo rade ne doznamo ama baš ništa, te ako je itko zapamtio njihova imena nakon što je film završio, to znači da posjeduje eidetsku memoriju te im ovim putem na tome čestitam.
Film je u svome konceptu svojevrsna perverzna verzija starog hita “Imaš poruku” s Tomom Hanksom i Meg Ryan, u kojemu se neznani poznanici međusobno dopisuju i dok bi se vjerojatnost da dvoje ljudi koji se druže na bespućima interneta, a zapravo žive u istoj zgradi još i mogla oprostiti, ostatak fabule je šokantno naivan počivajući na sumanutim koincidencijama zbog kojih se naš glavni grad doima kao selendra s tridesetak stanovnika.
Kad naš Zeleni ode van, zamisli slučajnost, baš ode u birtiju gdje radi njegova bivša. Kad siroti Zeleni hoda po gradu baš, zamisli slučajnosti, naleti na obavijest da je izgubljen papagaj imena Bobo (siroti papagaj je najbesmislenija stvar ove čitave blasfemije čiju je svrhu teško shvatiti i još teže objasniti). Pa čak i kad naš jadni Zeleni ode proslaviti Novu godinu naleti baš na, pogađate, svoju bivšu. Efektan i bombastičan završetak bi možda donekle prikrio ovakve pripovjedačke krimene, međutim, ponovno počivajući na slučajnim slučajnostima, Mirković u svojoj završnici nudi izuzetno mlitavo, antiklimaktično finale koje je zamišljeno kao pljuska državi u kojoj živimo i stalnim migracijama, a u stvarnosti je šamar svim poreznim obveznicima koji su na kraju balade ovakav poluproizvod i financirali.
Iako je ovo kompliment na razini najviše osobe u Liliputu, najsvjetlija točka filma su svakako glumci, posebice Toma Medvešek u glavnoj ulozi. Potomak uglednog glumačkog para je očigledno naslijedio obiteljske gene budući da je u filmu izuzetno prirodan, uvjerljiv i karizmatičan, potvrđujući svoju budućnost kao nova glumačka zvijezda, što u našim okvirima znači da će vrlo brzo pjevati li plesati za zvijezdama ili još bolje reklamirati namještaj. Ostatak glumačkog ansambla je također solidan igrajući vrlo zahtjevne dvojezične role; Tina Keserović je uvjerljivija na njemačkom negoli na hrvatskom, premda generalno sasvim korektna u krajnje konfuzno napisanoj ulozi u kojoj se niti Vivian Leigh ne bih snašla, dok bi Jerko Marić sa svojim Bobom bio izvrstan za epizodu “Criminal Mindsa”.
Iako znam bolje, s domaćim ostvarenjima, moram priznati, već dugi niz godina njegujem sadomazohistički odnos u kojemu se bez obzira na kulturološke šamare koje mi hrvatski film zalijepi, uvijek ustanem nadajući se kako će sljedeći biti bolji, i nažalost vrlo rijetko bude, makar bi se prema nekim našim medijima moglo i drugačije zaključiti. Premda čvrsto vjerujem u “svatko ima pravo na svoje mišljenje”, “mišljenje je kao i dupe, svi ga imaju” i u sve slične postulate, kad je ukus o umjetnosti u pitanju, ne mogu se dovoljno načuditi čitajući o “artikuliranosti” “Slatke Simone” i slične hvalospjeve određenih medija s obzirom da je film “artikuliran” koliko i moj pijani frend koji nakon sedam piva počne pričati o nogometu i kako će ona ista HNK Rijeka za koju navija Mirković ove godine biti prvakom.
Iako znam da u Hrvatskoj bez veze i poznanstava ne možeš ni kod mesara ili ribara nešto pošteno kupiti, slijepi idealist u meni se još uvijek nada da u umjetnosti nema mjesta takvim zlima koja su, izgleda, postala dio našeg folklora. Ali sudeći po koliziji medijske glorifikacije i samoga filma, Igor Mirković ili posjeduje veliki redateljski talent ili ono drugo. Uzevši u obzir prisutne i pozdrave na premijeri, ali i samu kvalitetu filma, procijenite sami.
Ocjena: 2/10
(HRT/Interfilm 2024.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
