Poznati filozof nema dvojbi o tome može li kapitalizam rješiti sadašnje globalne probleme, već o tome kakav komunizam oblikovati, jer novi svijet je već pred vratima.
Poricanje poretka vladavine globalnog kapitala autor sažima na nekoliko nivoa. Jedan od njih je samo poricanje ideološke komponente istog, mantrično pozivanje na Smithovu nevidljivu ruku tržišta i poistovjećivanje kapitalizma kao ljudske nadogradnje prirodnog stanja stvari. Nije li to ideologija? Nije li to glavno oruđe kojim se ide i na pojedinčevu svijest i podsvijest kako bi se osiguralo njegovo nedjelovanje, već prihvaćanje sadašnjeg stanja stvari kao prirodnog? A protiv prirode se ne može. No otpor je konstanta i on je nešto što prožima babilonsku kulu iznutra iako se tako ne prikazuje. Žižek to vidi čak i u samoj holivudskom industrijskom kompleksu proizvodnje iluzije, u kojoj filmovi katastrofe igraju posebnu ulogu. Oni više nisu u funkciji zastrašivanja. Oni su stvorili masovni primordijalni kult obožavanja i iščekivanja katastrofe. A ako je apokalipsa postala najpotentniji začin masovne svijesti, što to govori o sistemu u kojem tako plodonosno buja?
Bijes dolazi iz nemoći, on je kompenzacija nemoći. Žižek ustanovljuje, odnosno iznosi opipljive i vidljive dokaze nervoze unutar poretka koji to više nije. Jer poredak ne čini vlast i njen aparat, kako to velika većina njih vjeruje, već upravo nevidljivi ugovor između podanika tj. naroda i onih koji obnašaju taj odgovorni segment na vrhu. Narod obično ni ne zna da on uistinu ima moć. Samo nevjerovanje u vlast čini je impotentnom. Teror iste to još više dokazuje i kao što Žižek ističe, povijest je pokazala da je vladavina terora dugoročno neodrživa. Provođenje teror pored golemog napora i mobilizacije velikog broja mehanizama zahtjeva i veliki stupanj inteligencije. Premalo terora poništava isti i nema efekta jer se nakon određenog vremena nitko i ne osvrće na njega. Dakle, mora se stalno povećavati. Ako se ode predaleko, teror izaziva otpor, a takve alarmantne situacije zahtijevaju još veći angažman uglavnom već isuviše napregnutog aparata terora. Jer onaj tko provodi teror ustvari ga se i najviše boji.
Na trenutni stupanj terora ukazuju sve kompliciraniji i skuplji sistemi sigurnosti i obrane od terora. Živimo u vremenu kad smo svi sumnjivi. U vremenu kad su više sumnjivi oni koji ne djeluju, oni koji su obični građani, šutljiva većina koja sve prihvaća i nema dosje, oni koji ne strše iznad po ničemu, oni koji su za okolinu čestiti susjedi. Kao što je primjerice bio i austrijski monstrum Fritzl, kojeg Žižek uzima za primjer. U postojećem sustavu svi prihvaćamo da vlasti mogu posumnjati u svakog od nas, da svatko može biti Fritzl i da primjerice nakon izuvanja i prolaska kroz sigurnosne sustave aerodroma proživljavamo blagoslov da to nismo i valjda vjerujući da ti sistemi masovne kontrole služe za detektiranje prave opasnosti. I na kraju ispada da je upravo takav obični pojedninac potencijalno najsumnjiviji i očigledno najveća prijetnja sistemu kao takvom. Tom doktrinom neprijatelj je postao nevidljiv. On je među nama ili u nama ili mi sami.
O snazi i utjecaju svjetskih sila Žižek također navodi niz podataka da one ne uspijevaju zadržati moć na način kako su to u prošlim stoljećima uspijevale velike kolonijalne sile, a također i nemoć detektiranja problema koji nadilazi rakurs gledanja stvari kroz sistem kao što je bila nedavna ekološka katastrofa izlijevanja nafte u Meksičkom zaljevu, kad američki predsjednik Obama i njegov establišment nije na vrijeme detektirao da je curenje nafte nakon eskalacije katastrofe njegov problem, a ne problem British Petrola i da novčano kažnjavanje istog neće u potpunosti sanirati globalnu štetu.
Žižek filozofski kopernikanski obrat počinje davati ‘na žlicu’ u dijelu „Cijenkanje: povratak kritike političke ekonomije“. Tu već postaje jasno da „nevidljiva ruka tržišta“ kao takva ne postoji. Tržište je čvrsto politički motivirano i u samoj srži političkog djelovanja. Obmana „nevidljive ruke“ kao velikog, nevidljivog i pravednog Drugog postoji, ali svi ostali pokazatelji idu u korist zaključka da tako nije na terenu.
Žižekov kopernikanski obrat sastoji se u tvrdnji da je kapitalizam već završio u ropotarnici prošlosti. Njega više nema u onom obliku kako su ga zamišljali njegovi tvorci. Nadiđen je kao što je i feudalizam bio nadiđen u trenutku rušenja Bastilje 1789. godine. Ni tada ljudi nisu znali da su ušli u nešto novo. Bastilja je rušena iz potpuno drugih pobuda, ona je samo bila medijski događaj, vidljivi simbol nečega što se u nutrinama velikog broja pojedinaca već tad bilo odigralo. Ono u čemu smo sad jest post-kapitalizam, bastardna verzija socijalizma s centraliziranim i upravljačkim ekonomijama. Kapital je pak postao rak rana. Samoživa tvar koju hrane svi uključeni u lanac njegove samo-reprodukcije i umnožavanja. On više ne koristi onome tko ga ima. On je postao svrha sam sebi. Svi su njegove sluge. To se najbolje vidi iz nemoći banki i bankarskog sustava. Oni posjeduju skoro sav novac ovog svijeta, no inflacija te vrste vrijednosti je nezaustavljiva. Dalje>>
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
