Slavoj Žižek ‘Živjeti na kraju vremena’ – prolog nove (r)evolucije

Poznati filozof nema dvojbi o tome može li kapitalizam rješiti sadašnje globalne probleme, već o tome kakav komunizam oblikovati, jer novi svijet je već pred vratima.

Slavoj Žižek tijekom gostovanja na zagrebačkom Subversive Film Festivalu (Foto: Robert Crc/Subversive Film Festival)

Poricanje poretka vladavine globalnog kapitala autor sažima na nekoliko nivoa. Jedan od njih je samo poricanje ideološke komponente istog, mantrično pozivanje na Smithovu nevidljivu ruku tržišta i poistovjećivanje kapitalizma kao ljudske nadogradnje prirodnog stanja stvari. Nije li to ideologija? Nije li to glavno oruđe kojim se ide i na pojedinčevu svijest i podsvijest kako bi se osiguralo njegovo nedjelovanje, već prihvaćanje sadašnjeg stanja stvari kao prirodnog? A protiv prirode se ne može. No otpor je konstanta i on je nešto što prožima babilonsku kulu iznutra iako se tako ne prikazuje. Žižek to vidi čak i u samoj holivudskom industrijskom kompleksu proizvodnje iluzije, u kojoj filmovi katastrofe igraju posebnu ulogu. Oni više nisu u funkciji zastrašivanja. Oni su stvorili masovni primordijalni kult obožavanja i iščekivanja katastrofe. A ako je apokalipsa postala najpotentniji začin masovne svijesti, što to govori o sistemu u kojem tako plodonosno buja?

Bijes dolazi iz nemoći, on je kompenzacija nemoći. Žižek ustanovljuje, odnosno iznosi opipljive i vidljive dokaze nervoze unutar poretka koji to više nije. Jer poredak ne čini vlast i njen aparat, kako to velika većina njih vjeruje, već upravo nevidljivi ugovor između podanika tj. naroda i onih koji obnašaju taj odgovorni segment na vrhu. Narod obično ni ne zna da on uistinu ima moć. Samo nevjerovanje u vlast čini je impotentnom. Teror iste to još više dokazuje i kao što Žižek ističe, povijest je pokazala da je vladavina terora dugoročno neodrživa. Provođenje teror pored golemog napora i mobilizacije velikog broja mehanizama zahtjeva i veliki stupanj inteligencije. Premalo terora poništava isti i nema efekta jer se nakon određenog vremena nitko i ne osvrće na njega. Dakle, mora se stalno povećavati. Ako se ode predaleko, teror izaziva otpor, a takve alarmantne situacije zahtijevaju još veći angažman uglavnom već isuviše napregnutog aparata terora. Jer onaj tko provodi teror ustvari ga se i najviše boji.

Na trenutni stupanj terora ukazuju sve kompliciraniji i skuplji sistemi sigurnosti i obrane od terora. Živimo u vremenu kad smo svi sumnjivi. U vremenu kad su više sumnjivi oni koji ne djeluju, oni koji su obični građani, šutljiva većina koja sve prihvaća i nema dosje, oni koji ne strše iznad po ničemu, oni koji su za okolinu čestiti susjedi. Kao što je primjerice bio i austrijski monstrum Fritzl, kojeg Žižek uzima za primjer. U postojećem sustavu svi prihvaćamo da vlasti mogu posumnjati u svakog od nas, da svatko može biti Fritzl i da primjerice nakon izuvanja i prolaska kroz sigurnosne sustave aerodroma proživljavamo blagoslov da to nismo i valjda vjerujući da ti sistemi masovne kontrole služe za detektiranje prave opasnosti. I na kraju ispada da je upravo takav obični pojedninac potencijalno najsumnjiviji i očigledno najveća prijetnja sistemu kao takvom. Tom doktrinom neprijatelj je postao nevidljiv. On je među nama ili u nama ili mi sami.

O snazi i utjecaju svjetskih sila Žižek također navodi niz podataka da one ne uspijevaju zadržati moć na način kako su to u prošlim stoljećima uspijevale velike kolonijalne sile, a također i nemoć detektiranja problema koji nadilazi rakurs gledanja stvari kroz sistem kao što je bila nedavna ekološka katastrofa izlijevanja nafte u Meksičkom zaljevu, kad američki predsjednik Obama i njegov establišment nije na vrijeme detektirao da je curenje nafte nakon eskalacije katastrofe njegov problem, a ne problem British Petrola i da novčano kažnjavanje istog neće u potpunosti sanirati globalnu štetu.

Žižek filozofski kopernikanski obrat počinje davati ‘na žlicu’ u dijelu „Cijenkanje: povratak kritike političke ekonomije“. Tu već postaje jasno da „nevidljiva ruka tržišta“ kao takva ne postoji. Tržište je čvrsto politički motivirano i u samoj srži političkog djelovanja. Obmana „nevidljive ruke“ kao velikog, nevidljivog i pravednog Drugog postoji, ali svi ostali pokazatelji idu u korist zaključka da tako nije na terenu.

Žižekov kopernikanski obrat sastoji se u tvrdnji da je kapitalizam već završio u ropotarnici prošlosti. Njega više nema u onom obliku kako su ga zamišljali njegovi tvorci. Nadiđen je kao što je i feudalizam bio nadiđen u trenutku rušenja Bastilje 1789. godine. Ni tada ljudi nisu znali da su ušli u nešto novo. Bastilja je rušena iz potpuno drugih pobuda, ona je samo bila medijski događaj, vidljivi simbol nečega što se u nutrinama velikog broja pojedinaca već tad bilo odigralo. Ono u čemu smo sad jest post-kapitalizam, bastardna verzija socijalizma s centraliziranim i upravljačkim ekonomijama. Kapital je pak postao rak rana. Samoživa tvar koju hrane svi uključeni u lanac njegove samo-reprodukcije i umnožavanja. On više ne koristi onome tko ga ima. On je postao svrha sam sebi. Svi su njegove sluge. To se najbolje vidi iz nemoći banki i bankarskog sustava. Oni posjeduju skoro sav novac ovog svijeta, no inflacija te vrste vrijednosti je nezaustavljiva. Dalje>>

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X