Glazba ponekad stvarno djeluje poput vremeplova – sinoć sam u Močvari tijekom koncerta Slim Cessna’s Auto Cluba imao osjećaj da sam se vratio kojih 15-20 godina unazad i da u KSET-u ili Teatru &TD gledam Bonnie “Prince” Billyja, Willard Grant Conspiracy, Vetiver i njima srodne autore i bendove koje je u Zagreb redovno dovodio Mate…
Glazba ponekad stvarno djeluje poput vremeplova – sinoć sam u Močvari tijekom koncerta Slim Cessna’s Auto Cluba imao osjećaj da sam se vratio kojih 15-20 godina unazad i da u KSET-u ili Teatru &TD gledam Bonnie “Prince” Billyja, Willard Grant Conspiracy, Vetiver i njima srodne autore i bendove koje je u Zagreb redovno dovodio Mate Škugor. Grupa Slima Cessne, baš poput navedenih, pronašla je način da američkom glazbenom nasljeđu udahne novi život, spojivši ga s utjecajima koje bi mogli uvrstiti u sfere alternativnog rocka.
Iz prve kategorije najvažniju rolu imaju country i gospel, dok su u alter rocku donekle bliski punku i gothicu. Ovo posljednje vjerojatno bih ipak trebao razjasniti – Cessnin izričaj dalo bi se okarakterizirati kao country rock da se isti pojavio desetak godina kasnije, kada su troakordne detonacije Ramonesa ili Sex Pistolsa već bile općepoznata stvar, a ovako je iz punka preuzeo tek energiju i šus kojim do kulminacije dovode većinu pjesama. Što se onog gothic dijela tiče, kakvu-takvu sličnost moguće je naći u tematici tekstova koji su također puni i bogova i vragova i demona, pri čemu u Slimovim stihovima ima i nezanemariva količina humora, nečega što se za originalne darkere teško može reći.
No krenimo redom: ova skupina frikova iz Denvera u našem glavnom gradu je tijekom prethodna dva zagrebačka nastupa izgradila solidnu fanovsku bazu pa je Močvara i u utorak bila dobro ispunjena. Spomenimo i da Munly alias Jay Munly alias Munly Munly, Slimov partner za mikrofonom, predvodi bend The Lupercalians, kako ga je naš urednik opisao, tamnog blizanca Auto Cluba kojega smo jesenas imali prilike gledati u istom prostoru. Njih dvojica svakako ulaze među bizarnije kombinacije frontmena – Cessna sa svojim neizostavnim kaubojskim šeširom predstavlja svojevrsni ying Munlyjevom yangu, s tim da taj yang izgleda kao da je upravo ustao iz mrtvih ili, da budem malo blaži, poput jednog od onih junkieja za kojeg ni najbliži više ne vjeruju da će se izvući. Prizor postaje još luđi u trenucima u kojima krenu izvoditi identične pokrete koji tvore jednu od najjednostavnijih koreografija na svijetu.
Za nešto manje od sat i pol svirke dotaknuli su različite faze svoje karijere, a zahvaljujući pjesmama kao što su „Americadio“, „Magalina Hagalina Boom Boom“ i na staroj skladbi Woodieja Guthrieja bazirana „This Land is Our Land Redux“ ponovno sam se uvjerio kako je album „Cipher“ njihovo najbolje ostvarenje. Drago mi je bilo čuti i „For the Good Times“ Krisa Kristofersona premda bih radije da su izabrali nešto drugo s njegovog prvijenca. Moram priznati da mi ortodoksnije country stvari nisu toliko pasale, no isključivo zato što se ne ubrajam u fanove toga žanra. Vrijedi, međutim, pohvaliti četveročlani prateći sastav koji je jednako uvjerljiv u rokerskijim i, uvjetno rečeno, arhaičnijim izvedbama pa se u konačnici čitavoj večeri može prigovoriti samo činjenica da su vokali bili relativno nerazagovjetni.