Stara graditeljska poslovica kaže da se kuća gradi od temelja. To je na žalost kredo koji mnogi noviji filmovi zaboravljaju, a isti slučaj je i sa ‘Slomljenim gradom’. Jednostavno se struktura kad tad mora urušiti.
“Slomljeni grad” spada u onu najgoru kategoriju filma, a to je potpuni mediokritet. Čak i da nije vrhunski, od filma očekujem barem nekakvu emociju, barem da je loš, pa da se o njemu može nešto nekome reći. Ovdje to na žalost nije slučaj, i lakog srca mogu reći da sam bez veze potratio skoro dva sata života. Problem je prvenstveno u temelju i kosturu samog filma, a to je scenarij. Naime, prilično je jasno da je u A produkciji (pa čak i višoj B i indie produkciji) modernog Hollywooda vrlo teško napraviti loš film, ako se gledaju faktori glumaca, redatelja i tehnikalija. Tehnika je svima dostupna i ima mnogo vrhunskih djelatnika, redatelju koji ne vrijedi ništa će malo tko dati nekoliko desetaka milijuna dolara (premda se i to događa), a glumci i sami znaju da su potrošna roba, pa si ne mogu dopustiti kikseve. Dakle, problem u barem 90 posto današnjih hollywoodskih filmova leži u scenariju. A pošto su teme manje više potrošene, pribjegava se adaptacijama stripova i knjiga, rebootovima, nastavcima i pred-nastavcima, i ono najgore, potpuno generičkim filmovima bez imalo duše.
Takav je otprilike napisao i Brian Tucker, a ono što je začuđujuće jest da mu je ovo prvi film uopće. Vrlo hrabro je od producenata da su uopće uzeli u obzir snimanje visokobudžetnog filma na osnovu scenarija jednog novaka, pogotovo jer se wunderkinda poput Tarantina, koji napišu klasik iz prve, može nabrojati na prste jedne ruke. Ako ću vjerovati informacijama koje sam prikupio o tome kako se scenarij ‘pitcha’ studijima, stvar se može odvijati na tri moguća načina. Prvi način jest da je scenaristu netko od glavešina, redatelja i glumaca, prijatelj ili rodbina, pa mu taj pogura djelo. Druga opcija je da scenarist sam prezentira svoje scenarije, kuca na vrata i povlači za rukave, dok napokon netko ne pristane. I treća, po meni najvjerojatnija opcija za ovaj konkretni slučaj, jest da je Tucker imao vrlo mnogo sreće, te je neki niži produkcijski asistent slučajno zakačio njegov scenarij, i nakon nekoliko hijerarhijskih stepenica se taj bunt papira našao na stolu Marka Wahlberga, Allena Hughesa ili nekog drugog. „Hm… naslov je privlačan (“Broken city” u originalu, zvuči pomalo kao neki od Fuquaovih filmova), dobri, ali opaki murjak, gradonačelnik New Yorka, fino fino, to nema šanse da bude loš film.“
Billy Taggert (Mark Wahlberg) je klasični good cop koji je, spletom okolnosti, napravio neke krive poteze, te se našao u (ne)milosti beskrupuloznog gradonačelnika New Yorka, Hostetlera (Russell Crowe). Sedam godina nakon incidenta, Hostetleru prijeti gubitak izbora od mladog bogataša Jack Vallianta (Barry Pepper), a u isto vrijeme saznaje da ga njegova lijepa žena Cathleen (Catharine Zeta-Jones) vara s drugim muškarcem. Gradonačelnik angažira Billya da sazna tko je ljubavnik njegove žene, ali uskoro stvari krenu krivim putem, te Billy shvaća da je samo pijun u ozbiljnoj političko-financijskoj igri.
Dakle, kako sam već rekao, cijeli film kronično pati od nekvalitetnog scenarija, koji se do prve polovice još nekako uspijeva klimati i držati na okupu, ali negdje na polovici filma (znam točno i scenu), sve se jednostavno uruši kao kula od karata. Svjestan sam da priča o murjaku koji se nađe na moralnom raskrižju, te njegova bitka protiv znatno jačeg i moćnijeg protivnika, vrlo teško može biti svježa, ali ako je uspijevalo u klasičnom noir filmu, u krimićima 80-ih i 90-ih, u političkim trilerima 2000-ih, te poglavito u dalekoistočnoj kinematografiji, nema isprike da ne uspije i ovdje. Problem možda leži u činjenici da su nove serije, poput Kuće karata, postavile visoke standarde u kriminalističkim i političkim žanrovima, pa je vrlo teško doseći tu razinu kvalitete. S druge strane, možda je glavnina krivnje na redatelju, Allen Hughesu, koji nije znao na pravi način adaptirati Tuckerov scenarij, ili izbjeći neke od njegovih strukturnih mana. Inače, Hughesu je ovo također prvi film koji režira samostalno, a uglavnom je poznatiji po svojoj kolaboraciji s bratom Albertom (Mrtvi predsjednici, Knjiga iskupljenja). Nakon Slomljenog grada, možda je malo jasnije tko je u tom tandemu ‘mozak’ operacije.
U filmu u kojem takve temeljne stvari ne funkcioniraju, vrlo teško je dovesti glumce do nekog ushićenja i želje za davanjem onog najboljeg od sebe. Zapravo, teško mi se sjetiti kada sam zadnji put gledao film u kojem su dvije takve zvijezde, poput Crowea i Wahlberga, bile toliko nezainteresirane. Istina, Wahlberg vrlo često pleše na granici loše glume (a ponekad ju i prijeđe, primjerice u Događaju), ali Crowe je svoj posao odradio otprilike kao da mu je to hobi, koji radi između jutarnje kavice i popodnevnog whiskeya. Zeta-Jones je gotovo nezamjetna i njen lik praktički da niti nema neki faktor u cijeloj priči, a jedino je Pepper koliko toliko dao neke znakove zainteresiranosti. No nije na glumcima krivnja što su im likovi potpuno plošni, nezanimljivi i nekonzistentni. Beskrupulozni gradonačelnik New Yorka koji će učiniti sve za svoju moć, pa Russell Crowe bi takvog lika trebao odglumiti za 3 Oscara, ali ovako ostaje samo dosadna pojava na ekranu. Na posljetku, zbog svega navedenog, i sama atmosfera ispašta (točnije, atmosfera je nepostojeća), ali opet, daleko je Hughes od jednog Davida Finchera.
Sve u svemu, negdje na 2/3 filma sam gotovo izašao iz kino dvorane, ali profesionalnosti radi, ipak sam ostao do kraja. Ispostavilo se kao dobar potez, jer blitzkrieg završetak je donekle isprao gorak okus. Da je cijeli film rađen u takvoj maniri, možda bi dobili zanimljiv i ozbiljan uradak, a ovako smo dobili uspavanku od dva sata, koje se nitko neće sjećati nakon tjedan dana. Ono što ljuti je količina talenta i veličina koje su bile uključene u cijeli projekt, da bi se na kraju dobio šipak, dok u mitskim ‘crnim kutijama’ scenarija koji nikada nisu dobili šansu da budu ekranizirani, zasigurno ima barem stotinjak mnogo kvalitetnijih i uzbudljivijih radova.
Ocjena: 4/10
(Regency Enterprises, Emmet/Furla Films, Black Bear Pictures; 2013.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
