Pjesma ‘Šminkerica’ dječjeg zbora Zagrepčanke i dečki podigla je medijsku prašinu svojim ‘svjetonazorskim konceptom’. No je li to usamljeni slučaj? Štošta je za djecu ‘trulo u državi Danskoj’.
U našem nesređenom društvu skladanje za djecu je nešto što je očigledno ‘ispod radara’, a donosi određeni profit. Tu ima svakakvih treš tekstova, nimalo benignih, nimalo pedagoških i uglavnom loše aranžmanski osmišljenih jer svi ti silni ‘autori’ uvijek mogu potegnuti adut da to sve aranžmanski mora biti jednostavno jer su u pitanju pjesme koje pjevaju djeca. Tanka je granica između jednostavnog i zatupljujućeg, no nema se očigledno tko time pozabaviti. Neko pedagoško-glazbeno tijelo sačinjeno od glazbenika i profesora koji bi trebali očistiti žito od kukolja i cenzorskom moći odstraniti smeće za dječje uši ne postoji. A trebalo bi postojati, jer ako televizije u večernjim satima sugeriraju dobnu granicu emitiranog programa, zašto se ne bi moglo odrediti što je dobro za dječiji razvoj i u programu namijenjenom za najmlađe? Međutim, prema onome što se emitira, vlada jednostavno pravilo: sve prolazi. U suprotnom kako bi nešto poput „Šminkerice“ uopće moglo doći u eter? Vjerojatno se automatski pali zeleno svetlo kad se nešto tako pogleda i zaključi da je u pitanju dječji zbor, a nitko tu nema koristi, osim onaj tko ubire novac od autorskih prava, a glazbenici jako dobro znaju kolike svote sjedaju na račun kada se nešto vrti svaki dan.
Dječjom glazbom se ne bave oni najbolji, već upravo suprotno; skladateljski početnici i antitalenti kojima je to solidna vježba (koja pokriva troškove) za ‘proboj’ u domaći festivalsko-estradni svemir.
O tome što mi dijete čeka u osnovnoj školi, znam i po vlastitom iskustvu, kao i po glazbi u našim eterima. Tog ‘jadnog’ glazbenog odgoja neće imati dovoljno, kao niti likovnog odgoja. Ni moja generacija ga nije imala dovoljno, ni generacije prije, ni nakon. Nema školskih orkestara kakve viđamo u američkim serijama, nema stručnog, ni usmjerenog bavljenja glazbenom kulturom za taj najširi školski uzrast.
Treba li onda kukati nad popularnošću popularno zvanih cajki? Siromašni duh ne žudi za bogatstvom duha. Ne istražuje. Siromašan duh samo želi biti materijalno bogat. Za djecu, materijalno su bogati ‘šminkeri’, u svojim dječjim glavicama to je ispravan put prema blagostanju. Ne treba ih kriviti. Kad bi slušanje kvalitetne glazbe u školi bila obaveza u obimu u kojem je to lektira, možda bi i programi u eterima bili kvalitetniji. Možda bi se mogla osjetiti određena širina, a ne kao što sada svi živimo gotovo identične klaustrofobije zvuka, slike i osjećaja, psihički ubijeni, s horizontom zida Sokratove pećine, ustrašeni i bez inicijative. Okoliš nam je malo-pomalo pretvoren u šund. I trebamo li onda licemjerno pritiskati alarm kad je nešto malo veći šund od uobičajenog? Daje li nam to nadu da smo bolji? Nije li sve to samo zato jer nemamo širine u vidicima, što smo na žličicu dobivali elementarno kulturno i civilizacijsko nasljeđe, što nas nitko nije poučio kako se stvarno prepustiti zanosu (u ovom slučaju zvuka)?
Može se puno bolje nego što nam je sadašnji nivo u kojem jedan domaći glazbeni mogul, koji je svoj imperij izgradio na krađi tuđeg, mrtvo-hladno i javno kaže da je tajna njegovog uspjeha u tome što Hrvate nikad ne možeš dovoljno podcijeniti u glazbenom ukusu. Kad shvatimo koliko je važno uspostaviti pravilan slijed koraka u obrazovnom sistemu po pitanju glazbe, možda spasimo ove koji dolaze nakon nas. Možda to ne iziskuje puno ulaganja (čime se odmah stvar odbacuje pod izlikom nedostižnosti), možda treba samo bolje otvoriti oči.
Jer vrag je u detaljima.