U prilično kratkom roku Dunja Knebl objavila je dva izvrsna albuma; krajem prošle godine to je bio ‘Sonce’ u suradnji sa Zoranom Majstorovićem, a nedavno ‘Moje srce se reskoli’ s Adamom Semijalcem. Ta dva djela s dvojicom vrsnih i priznatih hrvatskih gitarista donijela su dvije različite zvučne ‘razglednice iz prošlosti’, koje kao da predstavljaju lice i naličje medalje na kojoj su ispisane dirljive životne priče i to iz ženskog rakursa.
Zoran Majstorović i Dunja Knebl „Sonce“
„Sonce, ta usijana i gotovo savršena kugla s kojom živimo svaki dan, glavni je motiv u velikom broju tradicijskih narodnih pjesama u kojima personificira različite stvari, ideje, pojave i osjećaje. Kao što nam svaki dan počinje i završava s njime, tako i ovaj album počinje i završava s pjesmom u kojoj Sonce simbolizira cijeli niz emocija“, stoji u uvodniku ovog albuma u kojem je Zoran Majstorović upotrijebio širok spektar glazbala koja u prošlosti nisu bila obilježja glazbe koja se svirala na ovim prostorima.
Uz gitaru, bisernice i mandoline, Majstorović je odsvirao oud, saz, koru i ukulele, a ovom neobičnom duu pridružio se i gudački kvartet Delta. Možda to, ovako na prvu, stvara dojam da je riječ o djelu eksperimentalnog karaktera, obzirom na Majstorovićev jazz backgrund, ali je s prvim i svakim narednim slušanjem (obzirom da mi se ovaj album ‘zapekao’ u autu, ne stvarajući osjećaj zasićenosti) jedini suvisli zaključak da je sve minuciozno posloženo točno onako kako bi zamislili da te pjesme trebaju zvučati, tj. da takav lijep i bogat instrumentarij prati i neke davnašnje originale.
To bogatstvo zvuka potpuno je u službi projekcije slika pjesama koje Dunja Knebl s jedne strane izvodi s lakoćom, a s druge strane s uloženom velikom emotivnom težinom koja oživljava sudbine, u prvom redu sudbine žena s ovih prostora. A tu sudbinu već određuje prva „Postaj Sonce“, a to je majčinska bol zbog gubitka sina u ratu, da bi „Lepi Juro kres nalaže“ zagrebala po onoj našoj historijskoj neimaštini, ali i otvorila i tračak ljepote kroz nadanja mladih u neki bolju budućnost. Teme ratnog gubitka Knebl i Majstorović dotiču se i u drugom dijelu albuma u „Kanila ga je ženiti“, ali kroz vizuru mlade udovice.
Elegijska „Ftica lastavica“ personificira slobodu duše i stavlja je kontekst utjehe nakon smrti voljene osobe. „Blijeda djeva“ aranžmanom navodi na „Fijaker stari“ stvarajući zanimljivu dvojbu, ali u lirici Knebl tu putuje do puno dubljih ljubavnih razočarenja. Predah kroz zavičajne teme donose „Lepšega nije“, dok se romansi dotiču „Djevojčica ruže brala“ i „Zakaj grlica“, da bi album zatvorila „Sonce je zašlo“ koja u sebi donosi tegobni oproštaj od majke.
Možda ovako sve sročeno na ekranu izgleda kao da je riječ o teško provarljivoj elegiji davno minulih vremena, no nije tako. Dunja Knebl posjeduje istančanu sposobnost za napraviti jezgrovitu priču koja odiše univerzalnim duhom. Te tradicijske pjesme puno pričaju i o našoj sadašnjosti koja je, gledamo li umjetničke izričaje, nametnula ograničenja u izričajima i percepcijama u želji za kreiranjem nekog boljeg svijeta, ali svijeta koji panično bježi od teških tema, time djelomično i od srži sudbina i ljudskog postojanja. Živimo u vremenu kad se i srž lirskog djelovanja izmaknula iz one pozicije u kojoj je eonima prije postojala, a to su duboki trenuci tuge iz kojih izlazi vapaj za životom, ljepotom i skladom kao spasonosni lijek za dušu koju razdiru teške životne okolnosti.
Dunja Knebl upravo tako pjeva i interpretira. Ona pjeva pjesme koje su nastale iz nužnosti duše, a ne zbog pukog brojanja tantijema. Bilo bi previše površno samo reći da ona održava duh naše tradicijske glazbe, već je točnija tvrdnja da se ona u toj dubokoj i često tajnovitoj škrinji nadahnjuje upravo onim vječnim što nas određuje i što će nas vjerojatno nastaviti određivati bez obzira na sve prolazne pomodnosti. Ona ovim skupom pjesama slika ‘univerzalne’ portrete žena s ovih prostora i to onih s kojima se sudbina ružno poigrala, ali i koje su nekako pored svih nedaća uspjele održati ravnotežu u ovom svijetu koji vječito srlja u disbalans kroz ratove. Otud vjerojatno dolazi i plodna rezonanca između nje i Majstorovića koji se na ovom djelu doimaju kao prst i nokat, kao tandem koji iza sebe ima puno godina zajedničkog staže, a ne samo ovaj album. Idealan album za sve one koji su se zasitili modernih plošnih glazbeno-lirskih sadržaja, često ‘oslobođenih’ smislenosti, time i emocija.
Dunja Knebl i Adam Semijalac „Moje srce se reskoli“
Priča kaže da je Dunja Knebl poslušala „Tanec za crnega vraga“, album Adama Semijalca sa samog početka pandemijske 2020. godine i tada otkrila izuzetni etno potencijal glazbenika koji se prije tog iskoraka kroz svoj one man projekt Bebe na vole nametnuo kao jedan od najvažnijih bluesera u Hrvatskoj. Ista ta pandemija donijela je nažalost i prekid Semijalčevog rada kao Bebe na vole, a autor ovih redaka se još nada da je to privremenog karaktera. No što god budućnost donese, Adam nije mirovao te se može reći da je nakon dosta godina ‘soliranja’ uspio ostvariti glazbenu suradnju koja je i njega ispunila.
Album „Moje srce se reskoli“ je ona vrsta albuma iz kojeg zrači zajedničko nadahnuće u kojem su i Knebl i Semijalac napravili svaki za sebe onu ‘eksta milju’ koju možda ne bi napravili da im se nisu isprepleli putevi. Rezultat je neobični i neubičajeni antiratni etno album. Čak 14 pjesama putuje kronološki od vremena ratovanja s Osmanskim carstvom pa sve do II svjetskog rata. Tragedije ljudskih sudbina prouzročene ratom predstavljaju glavnu poveznicu svih pjesama, i to tragedije kako su ih vidjele, osjetile i ispjevale žene.
„Tema pjesama na albumu su osjećaji i životi žena koje su se našle u ratnim okolnostima. To nisu protestne pjesme kao takve, već tragične priče o onima koji ostaju nakon što muškarci odlaze u rat; o majkama, suprugama, voljenima. To bi mogle lako biti pjesme i današnjeg vremena“, objašnjavaju Knebl i Semijalac i time daju recentni antiratni doprinos dok lirski i zvukovno iznova i iznova oživljavaju tužne ženske sudbine koje traže tijela svojih sinova, muževa i očeva po šumama i oplakuju ih. Nema u tim pjesmama uludo potrošenih stihova o tome tko je tu bio u pravu, tko na dobroj ili lošoj strani, već samo ustanovljavanje posljedica gubitka.
Semijalac je poput Majstorovića na „Soncu“ posegnuo za više instrumenata od gitare, no njegov potpis nije uglađen, već opor i u skladu s tematikom. Također i u aranžmanima kao da putuje kroz stoljeća, pa primjerice prva „Turski paša kavu pije“ odzvanja kao da je i kojim slučajem odsvirana na nekim tadašnjim instrumentima. On baš naglašava to putovanje na svoj osebujni ‘dokumentaristički’ način.
Zanimljivo je što je Knebl odlučila na ovaj album uvrstiti i pjesmu „Postaj Sonce“ koja baš donosi usporedni moment između toga kako etno narativ čita i interpretira Semijalac spram Majstorovića, a opet nezahvalno je povlačiti paralele jer je riječ o dva različita glazbena pisma dvojice odavno dokazanih vrhunskih glazbenika.
Za izvedbu Dunje Knebl ne bi bilo suvišno ponoviti da i ovdje pjeva pjesme nastala iz nužnosti duše koje bez obzira na vrijeme nastanka odzvanjaju bolno recentno. Stoga početak ove godine, gledamo li ne samo striktno domaću etno scenu, definitivno pripada Dunji Knebl.
Ocjena albuma:
Dunja Knebl i Zoran Majstorović „Ustaj Sonce“ (Geenger Records, 2022.): 9/10
Dunja Knebl i Adam Semijalac „Moje srce se reskoli“ (Samizdat, 2023.): 9/10
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
