Soundtrack filma ‘Miles Davis: Birth of the Cool’ – pozdrav pravom poglavici

Kronološki i uz kvalitetan komentar kolega prolazimo prvom polovicom karijere jazz legende Milesa Davisa na soundtracku dokumentarnog filma koji će uskoro biti prikazan na PBS-u.

“Miles Davis: Birth of the Cool” soundtrack

Ovih dana na televiziji PBS bit će prikazan dokumentarni film Stanleyja Nelsona “Miles Davis: Birth of the Cool” koji prati život ovog vjerojatno najslavnijeg jazz glazbenika u povijesti, a kao prethodnica ovome filmu koji je premijerno prikazan na lanjskom festivalu Sundance, objavljen je i istoimeni soundtrack filma u obliku ploče koja predstavlja svojevrstan presjek Davisove karijere od početaka u ulozi pobočnika Charleyja Parkera, pa do posljednjeg kreativnog uspjeha s albumom “Tutu” u osamdesetima.

Soundtrack je koncipiran tako da svaku pjesmu najavljuje kratki zvučni zapis iz filma s komentarom nadolazeće skladbe iz usta nekog od slavnih Milesovih suradnika i kolega kao što su, primjerice, Herbie Hancock, Gil Evans, Wayne Shorter, Marcus Miller i Carlos Santana (dvaput). Ovi klipovi rijetko prelaze trajanje od pola minute, ali sasvim efektno ocrtavaju obrise Davisove karijere i daju dovoljan kontekst glazbi koja ih prati.

Cijela kompilacija posložena je kronološkim redom (osim “Milestones” koja je poslužila kao uvodna tema), pa tako pratimo razvoj Milesova zvuka od četrdesetih godina do samog kraja karijere. Od snimaka s Parkerom izdvojena je “Donna Lee” prije nego stignemo do začetka Davisove karijere kao vođe sastava i ploče “Birth of the Cool” s kojom film i soundtrack dijele ime, a koju na kompilaciji predstavlja kompozicija “Moon Dreams”. Nakon toga slijedi najbolji dio soundtracka s nizom briljantnih balada “‘Round Midnight” i “It Never Entered My Mind”, zatim “Generique” s fenomenalnog improviziranog soundtracka filma “Ascenseur pour l’échafaud” Louisa Mallea iz
1959., te “So What”, uvodnog broja sa ultimativnog jazz klasika, albuma “Kind of Blue” iz kolovoza iste godine.

Razdoblje suradnji s aranžerom Gilom Evansom pokrivaju skladbe “Miles Ahead” s istoimenog albuma te “The Pan Piper” s klasika “Sketches of Spain” koju najavljuje Davisova bivša supruga Frances opisujući trenutak kada se Miles zagrijao za flamenco. Jednako je zanimljiva i priča koju Wayne Shorter prispodobljuje, a vezana je za nastanak snimke njegove pjesme “Footprints” s albuma “Miles Smiles” koju je Davis praktički prima vista pročitao iz Shorterove bilježnice dok ju je snimao s bendom.

I dok je prvi dio karijere obrađen kvalitetno, možda čak i predetaljno za kompilaciju ovih razmjera, priča staje na mjestu gdje stvari postaju doista zanimljive. Cijela Milesova fusion faza ovdje je prestavljena tek jednom kompoziicijom, “Miles Runs the Voodoo Down” s albuma “Bitches Brew” i to, da stvar bude gore, u brutalno skraćenoj radijskoj verziji ispod tri minute, što je čini gotovo patuljastom u usporedbi s brojevima poput “Someday My Prince Will Come” koji traju i do tri puta duže a ne predstavlaju jednako bitnu fazu Davisova djelovanja.

Priču će zatim naglo okončati naslovna skladba s ploče “Tutu” nakon koje slijedi “specijalitet”, sasvim nova pjesma “Hail to the Real Chief” nastala u laboratoriju Lennyja Whitea i Vincea Wilburna mlađeg koji potpisuju i lanjski “izgubljeni” Davisov album “Rubberband”. Nova skladba slijedi isti recept koji nam je donio i tu neuspjelu ploču, a to je da koristi Davisove neobjavljene trubačke dionice i pokušava od njih sklepati samostalno djelo. Na ovoj su pjesmi iskorištene usluge ekipe koju se punim pravom može nazvati all star postavom Milesovih suradnika, a to su uz Whitea i Wilburna još Marcus Miller, Emilio Modeste, Jeremy Pelt, Antoine Roney, John Scofield, Bernard Wright i Quinton Zoto.

Ako je namjera kompilacije bila da se pokrije samo prva faza Davisove karijere, onda se može reći da je izbor odličan, ali da pati od nepotrebnog privođenja priče kraju s posljednjim skladbama, jer tako pak zatvara put potencijalnom drugom poglavlju koje bi imalo smisla. Ako, pak, treba ispričati cjelu priču, onda druga faza Milesovog djelovanja nije ni približno dostatno zastupljena, što nikako ne znači da ovakva kompilacija ne predstavlja vrelo izvrsnoti i izrazit užitak u osamdeset minuta slušanja. A odgovor na pitanju o svrsi koncepta u obliku u kojem je predstavljen ostaje nam ipak otkriti iz samoga filma za koji dan.

Ocjena: 8/10

(Columbia/Legacy 2020.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X