Teško je prikloniti se šaputavom vragu na ramenu sklonom skrivanju postojanja jednog od najboljih festivala u domovini nam ili altruističnom anđelku voljnom dijeliti i širiti dobre zvučne valove Soundwavea sklonjenom u uvali Tisnog. Šibenska glazbeno-festivalska aktivnost napokon je stalno udomila britanski festival namijenjen prvenstveno Britancima, ali na našem epicentru dobrog zvuka.
Manchesterski kolektiv bez konačnog broja na internetima i radijima predstavljen kao badass rap i hip-hop, uživo su rasturačina od funka sljubljenog s hip-hopom, a krune ga asom iz rukava – štreberolikim mamojepcem Dr. Syntaxom.
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=rSPizwL4FvE[/youtube]
No više energije, adrenalina i prljavih ritmova imali su im sugrađani The Riot Jazz. Za momke valja reći da su i kraljevi ovogodišnjeg festivala jer nakon podignute prašine, potrganih mišića u subotnju večer, sljedećeg su poslijepodneva satima nastupali na jednom od otisnutih brodova na suncu koje je komplementiralo njihova zlaćana limena oružja, odnosno po fijasku posljednjega dana nabacili neočekivani jam session u festivalskom restoranu pokazujući srednjake kiši, tuči i nabrijanom Posejdonu. Fijakerska je nedjelja kao dan okrijepe započela poslijepodne s drugim festivalskim nastupom Johnnyja Duba koji je polako mamio malaksala i mamurna tjelesa prema beach stageu gdje plesni okršaj nastaje dolaskom Madliba – zločestog britanskog producenta čiji se hipnotični DJ set u pola sata preklapao sa Shigetom na glavnoj pozornici, a Shigeto je sljedeća velika stvar koja se ne propušta. Započevši set zahvalom publici što se pred njim ipak okupila unatoč nezahvalnoj interferenciji s Madlibom, sićušni je kanađanin pravof imena Zach Saginaw podrijetla započeo svoj elektronički performans plešući s miksetom i orgijajući s live bubnjevima. Prolijevanje znoja pratilo je ritmično pulsiranje tijela za kraj ljetne turneje obilježeno downtempo i chill sesijama suprostavljenim titravim psihodeličnim momentima distorzija i jedan je sat ponovno bio prekratak.
Najviše se očekivalo od ponedjeljka, petog i posljednjeg dana Soundwavea kada su nas po prvi puta slatkom reggae glazbom trebali počastiti Novozelanđani Fat Freddy’s Drop. Avaj, jutarnja kišica što umjesto komaraca budila je tijela razbacana obalom ovale tijekom večeri pretvorila se u tuču i oluju. Noseći sve pred sobom, odnijela je i sedmorku visokog kalibra i organičkoga zvuka koji je pred nama trebao stopiti reggae, jazz i funk te biti, kako jedan od komentara na Facebooku kaže, višnjom na šlagu ionako preslasne torte.
No tortu treba kušati, posebice pod sretnim brojem sedam idućega ljeta na istoj rajskoj lokaciji Tisnoga, ali u nadi da se na ovaj osvrt mnogi neće osvrnuti i da će Soundwave ostaviti slatkom, intimnom Nepoznanicom.