Od formiranja u crkvenim podrumima do možebitno najvrućeg materijala zagrebačke scene. Razgovarali smo s bendom Spremište. Hrvoje Klemenčić, Matej Perić, Dario Stilinović i Marijan Uroić – Norman ruke su i noge benda koji funkcionira po principima Beigbedera kojem je netko tutnuo gitaru u ruke. Pilo se vino i citiralo Churchilla, a nešto smo pričali i o njihovoj karijeri.
Dakle, ono što znamo iz usmene predaje jest da se Spremište prvi put spominje u podrumu jedne crkve na Knežiji. Padaju mi prilično bolesne stvari napamet koje ste mogli prakticirati po crkvenim podrumima, no dajte radije brušenu verziju priče. Za početak, zašto ime poput Spremišta?
Ime benda nastalo je zapravo dosta dugo nakon što smo počeli svirati. Nikako nismo mogli smislit ime. Jednom smo sva četvorica sjedili na tribinama dvorane pod tjelesnim jer nismo sudjelovali, neki zbog puke neodgovornosti, drugi zbog nedostatka osnovnih motoričkih sposobnosti pa smo kratili vrijeme raspravom o tome kako ćemo se zvati. I što je Norman prvo rekao? – Spremište! – Dobro Normane kakvo mrtvo spremište?! – Pa evo piše tu na vratima ovim. – Kasnije se Spremište našlo na popisu mogućih imena koje smo slali jedan drugome po učionici dok nam je istovremeno neka gospođa u kuti pričala nešto o nekakvoj tablici s elementima, te je konačno izglasano kao ime za sada i svagda.
Do dotičnog podruma smo došli jer se Klema tamo smucao još od 4. razreda osnovne, svirao je po raznim bendovima sa starijim bratom i bez njega i s vremenom došao do vlastitog ključa. Kada se Spremište prije Spremišta družilo, bježali bi tamo jer je bilo hladno po ljeti a toplo po zimi. Oni koji nas odnedavno prate začudili bi se koliko smo bili mila i draga djeca. Ispostavilo se da smo pohađali dosta dobru osnovnu školu te bi ovom prilikom htjeli čestitati bivšoj ravnateljici Mirjani Pivac na dobro odrađenom poslu i najuvjerljivijoj periki koju smo do sada imali prilike vidjeti. Odati ćemo i da je u tom prostoru snimljena jedna kratka emisija kućne izrade koja je slika i prilika našeg tadašnjeg stanja uma. Iako neshvatljiva ikome osim nas, iz naše perspektive zanimljivo je gledati kako se isti krug ljudi razvijao od potpunih balavaca sa akustičnim gitarama i starom kamerom u ruci preko nadobudih pubertetlija koji uz prve pive razmjenjuju dojmove o prvim sisama u ruci do sada već umornih kvazi studenata konačno svjesnih sivila mora u kojem su oduvijek bili utopljeni. Nismo palili križeve i žrtvovali kokoši. Mogli smo, nismo.
Imali ste 13-14 godina kad ste osnovali bend i odmah ste se odlučili za kompliciraniji crossover žanr, a Norman (basist) na svojim nastupima često nosi majicu Doorsa. Za Stila znam da voli Marleya. Tokom godina da li je dolazilo do sudara glazbenih ukusa?
Nas četvorica smo odrastali zajedno, basist i bubnjar su se upoznali u istom parkiću nedugo nakon što su naučili hodati i normalno je da smo do dosta mišljenja zajedno došli, dosta glazbe zajedno otkrili, utjecali jedan na drugoga, kao što glazba koju slušamo utječe na zvuk našeg benda. A sve proizlazi iz neograničenosti na slušanje isključivo reggae, punk ili kakve god već muzike. Slušamo pjesmu zbog pjesme, ne radi dupeta pjevačice ili političke orijentacije frontmena.
Niste imali neke naročite rošade u bendu. U ovom sastavu djelujete od 2005. godine. Sad dolazi to pitanje. Koja je tajna vašeg braka?
Neizmjerna i bezuvjetna prijateljska ljubav i poštovanje jednih prema dugima? Šalimo se, naravno. Uglavnom navika i bezidejnost. Trajemo već toliko s obzirom na svoje godina da se skoro ni ne sjećamo života prije Spremišta. Uz to nitko ne zna čime bi se drugim bavio osim toga tako da neki raspad nikada nikome nije ni pao na pamet.
Znam da ste dvije godine, čini mi se, praktički bili bez svirke. Onda je došlo ljeto 2010 i MUN Fest gdje ste svirali zajedno sa Six Packom, Hladnim Pivom, Talcom… Zašto ste se uopće prijavili na MUN Fest ako ste bili u procesu stagnacije i zašto ste nastavili s entuzijazmom ovog tipa nakon MUN-a? Čitav fest je mogao biti dobra ekskurzija preko ljeta ali, čini mi se, da ste se baš tad podigli iz blata i nastavili u ozbiljnijem tonu.
Od 7. razreda osnovne do 3. srednje smo svirali gdje god smo mogli, obilazili klubove po Zagrebu i okolici svirajući covere pjesama koje smo slušali, pretežito su to bile stvari 60ih, 70ih… Spremali smo se naučiti svirati autorske pjesme koje su postojale, ali ih nismo mogli odsvirati. Tad smo se odlučili zatvoriti se u garažu, završiti pjesme, uvježbati ih i snimiti pa se vratiti live svirkama. To se malo odužilo. Na dvije godine… Primjetili smo da je progres puno sporiji proces kada si sam svoj šef koji se uz to ni ne plaća. Za MUN fest, za koji smo poslali prijavu kao i na još dvadesetak festivala, smo mislili da je riječ o mini demo festivalčiću, dok smo istovremeno željeli upasti na Demo fest koji se održavao u Sarajevu, ako se dobro sjećamo. Tek kad smo upali na MUN smo saznali za headlinere. Ćevape na Baščaršiji nismo probali. Dalje>>
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
