Najnoviji roman majstora strave je u najširem smislu kriminalistički roman istrage, no u njegovom samom srcu je zakopan element strave koji je utoliko stravičniji jer nije utemeljen u nadnaravnom, nego u mogućem.
Od rane mladosti imam tu navadu da pročitam svaku knjigu Stephena Kinga s kojom dođem u kontakt. I svaku novu kako izađe, što me u žargonu fanova ovog pisca vjerojatno čini onime što se naziva constant reader. U posljednje vrijeme rado slušam audioverzije njegovih knjiga, no odnos je započeo mekim uvezom romana “The Shining”, jednom od tri knjige na kojima sam vježbao čitanje na egleskom jeziku u osnovnoj školi (druge dvije bile su “Roots” Alexa Haleyja i prosječni krimić “Rising Sun” Michaela Crichtona, ni jednu od njih neću zaboraviti do kraja života.)
U svakom slučaju, navada je ostala i svaki put kad King objavi roman, odvojim vrijeme koje mu drage volje posvetim, kao što je ovaj tjedan bio slučaj s njegovom najnovijom knjigom “Holly”. Prvo što upada u oči jest pomalo lijen i nemaštovit izbor samog naslova, a svi koji su upoznati s Kingovim recentnim romanima znaju da je riječ o Holly Gibney, povučenoj i hipohondričnoj istražiteljici koja se prvi put kao sporedni lik pojavila u “Mr. Mercedes”, da bi s vremenom sve više zaokupljala autorovu maštu i pojavljivala se u sve većim ulogama, pogotovo u romanu “The Outsider”, da bi postala centralnim likom u njegovom izravnom nastavku, naslovnoj noveli njegove posljednje zbirke “If It Bleeds”.
U ovom slučaju pojam novele treba uzeti sa zrnom soli, jer u redovnoj uporabi on označava kraće prozno djelo, a Kingove novele redovno se pretvaraju u cjelovečernje filmove od ranijih klasika poput “Stand By Me” iz 1986. (prema “The Body” iz 1982.) i “The Shawshank Redemption” iz 1992., do nedavnih Netflixovih štancalica poput “1922” i “Mr. Harrigan’s Phone” prema istoimenoj priči iz gores pomenute “If It Bleeds”. Ta je zbirka sadržavala novele posebno dugačke čak i prema Kingovom aršinu, a najdulja od njih bila je upravo ona naslovna s Gibney kao glavnim likom i moglo bi je se lako prozvati kraćim romanom. Kraćim, ponovno, samo ako mjerimo prema Kingovom aršinu.
“Holly” nastavlja tamo gdje je “If It Bleeds” stala, a započinje spominjanjem sprovoda majke glavne junakinje koji je održan preko zooma zbog pandemije koronavirusa. U pogovoru sam autor priznaje situaciju u koju ga je sudbina dovela, a to je činjenica da je prethodno djelo čija se radnja odvija u prosincu 2020. pisao godinu dana ranije i nije mogao ni pomisliti da će svijet uzdrmati takva pošast, a i čitatelj u to vrijeme nije mogao ne primijetiti taj nesklad pišećeve vizije najbliže budućnosti s vremenom u kojemu ga je čitao, a knjizi imalo biti sadašnjim.
Kad je virus izbio bilo je prekasno da ispravlja napisano, ali je zato u nastavku korona preuzela važnu ulogu. King je već posljednjih godina zaratio s velikim dijelom Sjedinjenih Država koji podržava Donalda Trumpa žestoko ga kritizirajući na društvenim mrežama, što je nerijetko usput prenosio i u svoje romane, a u “Holly” jasno daje do znanja da jednako mišljenje ima o antivakserima i svima onima koji smatraju da je koronavirus bio prevara, ali budući da se ta dva dijela populacije gotovo savršeno poklapaju, neće izgubiti mnogo čitatelja na tom polju.
Za razliku od nekoliko prethodnih avantura Holly Gibney, roman koji nosi njezino ime ne sadrži nadnaravne elemente po kojima je Kingova proza postala slavna u sedamdesetima, još tamo od “Carrie” koju je Brian De Palma pretvorio u filmski klasik. U posljednje vrijeme, majstor horora često vrluda žanrovima, pa tako piše i krimiće poput vrlo solidnog “Billy Summers” (sve teže mu je smišljati originalne naslove, sljedeći tjedan će napuniti 76 godina), a njegov zadnji roman “Fairy Tale” (quod erat demonstrandum) bio je izlet u fantasy koji je u prvoj polovici izvrsno funkcionirao kao spoj nekoliko poznatih elemenata iz njegove dosadašnje bibliografije u odnosu između dječaka i starca, da bi se potpuno pogubio u drugoj polovici odlutavši u svijet bajke koji nije uspio održati pozornost čak ni kod ovog constant readera.
“Holly” je u najširem smislu kriminalistički roman istrage, no u njegovom samom srcu je zakopan element strave koji je utoliko stravičniji jer nije utemeljen u nadnaravnom, nego u mogućem. Možda će i sam King na tome suviše izravno inzistirati na završnim stranicama, objašnjavajući čitatelju ono što mu je jasno, ali što je – tu je. Naslovna junakinja, naime, istražuje nestanak djevojke (a zatim i cijelog niza ljudi raznih profila) koji su postali žrtvama poludjelog para umirovljenih sveučilišnih profesora što ih podvrgavaju nezamislivim strahotama koje doista lede krv u žilama na način na koji to King već dugo nije postizao.
Učinivši svoje antagoniste nemoćnim starcima, pisac im oduzima dio fizičke snage i opasnosti, ali to uspješno nadoknađuje njihovom zvjerskom prirodom i pretvaranjem narativa u trku s vremenom. Knjiga gubi na ritmu dok se bavi neuzbudljivom paralelnom radnjom o odnosu dvije pjesnikinje, jedne stare, a druge mlade i često se moramo pitati zašto, premda povezana, ta fabula dobiva toliko značajan prostor u jednoj napetici. Čini se da King sve teže odustaje od priča o zbližavanju oprečnih generacija (vidi spomenute “Mr. Harrigan’s Phone” i “Fairy Tale”) jednako kako dugo nije prestajao biti opčinjen djecom s nadnaravnom moćima (vidi… šalim se, nemoguće ih je pobrojati).
U konačnici “Holly” nije roman bez mana, ali je još jedna uzbudljiva knjiga s kojom ćete se dobro zabaviti ako imate želudac za sve ono što puni želuce njezinih negativaca. Njezin vjerojatno najveći uspjeh jest upravo činjenica da je King napisao svoj, na neki način, najstravičniji recentni roman upravo na polju trilera, a ne horora. A vezano za samu Holly, bilo to dobro ili loše, velika je vjerojatnost da nismo ni sad čuli posljednje od nje. Samo neka je starom piscu bujne mašte, što nakaradnije to bolje, i dovoljno snage u prstima da dugo lupaju po tipkovnici.
(Scribner, rujan 2023.)