Malo što će od sinoć ostati u sjećanju, vjerojatno i zato što su skoro sve skladbe Still Cornersa pravljene po istom principu.
Jedan od učinkovitijih načina na koji procjenjujem kakve osjećaje gajim prema nekom bendu krije se u odgovoru na pitanje što sam sve spreman podnijeti radi njega. Tako je bilo onih zbog kojih sam stajao u blatu do koljena, zamalo izgubio glavu u šutki ili putovao na drugi kraj Europe, a nasuprot njima stoje sastavi čiji ću koncert dobrim dijelom propustiti ako je u klubu gdje sviraju prevelika gužva ili vrućina. U ovu drugu skupinu spada i londonski dream pop dvojac Still Corners koji je u četvrtak nastupio u sauni na Savskom nasipu, inače poznatoj po imenu Močvara.
Večer je otvorio belgijski kantautor Jerry Spin, no na njegov sam set stigao oko polovice i preselio na terasu poslije jedne pjesme, točnije (akustičnog) pjesmuljka koji me skoro instant natjerao na zijevanje. Puno impresivniji start zato su imali Greg Hughes i Tessa Murray koji su krenuli s “White Sands”, jednom od svojih najboljih pjesama, nakon koje su u prvom dijelu koncerta zasjali i s “Far Rider” te obradom sada već gotovo šezdeset godina starog hita Davea Berryja “The Crying Game”.
Zadovoljstvo, barem potpisnika ovih redaka, ipak je dosta brzo splasnulo – ne mogu shvatiti zašto bend osnovan 2007. među prvih pet pjesama ima potrebu ugurati čak dvije obrade, posebno jer je „So Far Away“ Dire Straitsa zvučala kao da je izvode gažeri na terasi nekog hotela na Jadranu. To je ujedno bio i trenutak kada sam shvatio da mi je dosta kuhanja u ispunjenom klubu pa sam se unutra vratio tek pred kraj regularnog dijela u kojem su uz svoj najveći hit „The Trip“ odsvirali i doista lijepu „The Message“.
Osim spomenutih, malo što će mi od sinoć ostati u sjećanju, vjerojatno i zato što su skoro sve skladbe Still Cornersa pravljene po istom principu. Riječ je, naime, o grupi koju od ostalih dream pop izvođača razdvaja ritam na većini pjesama zaglavljen negdje u midtempu, preko čega efektima nafilane gitare, matrice baseva i synthova okružuju Tessin nježni, čeznutljivi, ponekad i pomalo proganjajući vokal. Navedeni prigovor postaje još očitiji na nastupu poput ovoga u Močvari, gdje su s iznimkom debija „Creatures of An Hour“ odsvirali ponešto sa svih svojih izdanja. U njihovoj se glazbi osjete i utjecaji grupa koje stvarno volim kao što su Slowdive, Chromatics ili, manje očito, čak i Cocteau Twins, ali im nedostaje doza ekscentričnosti i osebujnosti da ih izvuče iz prosjeka. Pogotovo jer drugi dio spektra čine puno manje interesantni tragovi danas neizbježnih synth-popa i darkwavea kojih bi se trebali otresti što prije.
U konačnici, Greg i Tessa (i pridruženi bubnjar) nisu bez talenta i mogu se pohvaliti s nekoliko dobrih pjesama, no imaju i previše onih koje zvuče kao slabije kopije „The Tripa“ ili „White Sands“. Zbog ovog posljednjeg sumnjam da ćete me u budućnosti imati priliku sresti na njihovim koncertima, čak i ako će se održavati u nekom klimatiziranijem prostoru.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
