Možda je bolje umjesto klasične: „Sretan Vam praznik rada“ prvomajske čestitke napisati nešto čime se ovaj portal bavi. U mom slučaju izbor je pao na recenziju trećeg albuma splitsko-zagrebačkog glazbenog kolektiva St!llness i to nipošto slučajno.
Ono što se osjeti već na prvoj pjesmi „Strah“ je fluidnost forme. St!llness je u početku bio bend koji se mučio s tehničkim izričajem, ali sada toga više nema. Prisutna je lakoća izvedbe i vladanje materijom. Pored toga postojeći dub/ska/reggae stil je pojačan utjecajima rocka. Električne gitare češće „podvrisnu“ negdje na pola puta između Jimija Hendrixa i Toma Morella, što u protestoj lirici grupe ima smisla.
„St!llness“ je ujedno i prvi konceptualni album grupe, ne samo da su pjesme složene redoslijedom da se ispisom naziva pjesama u vertikali dobije riječ „St!llness“ već je i vibracija tih pjesama i značenje stihova u njima povezano od početka do kraja. „Strah“ traži „Terapiju“, „Terapija“ stvara „Iluzije“, u „Iluzijama“ je „*(Moja generacija)“, „Ludilo“ hvata „Ljude“.
Prava terapija jest povratak prirodi, njenim zakonitostima i skladu, reciprocitetu davanja i nagrađivanja i ona kreće pjesmom „Naiva“. Taj povratak izvornome donosi još jednu spoznaju, spoznaju o energiji kao nečemu što je oduvijek prisutno i što daje smisao postojanju. Sklapanje tog aksioma fizike u pjesmu svakako je suludi pokušaj već u samom startu, no St!llness je uspio napraviti jednu od najboljih pjesama u svojoj karijeri. „Energija“ je meditativni osmominutni glazbeni maraton, ali također i ključna nosiva točka cijelog albuma, kao i definicija postojanja St!llnessa. Bez nje kao ishodišta katarze bi se konstrukcija albuma činila kao pretenciozna kula od karata.
„Sad i ovdi“ je još jedna smjernica ka poimanju stvari, dok je posljednja „Samo još jedan blues“, inače rekvijem za Yurijevog oca, spoj moderne poetike i dalmatinske tradicije kroz „Dalmatino povišću pritrujena“. Kao epilog ukazuje na prolaznost, a time i vrijednost života i borbe.
Produkcijski je album dosta ogoljen, što se može doživjeti kao mana jer ne nudi onu punoću i bogatstvo zvuka kakav bend ima uživo i što može biti prepreka stvaranju većeg slušateljskog kruga, a također osim pjesme „*(Moja generacija)“ ne posjeduje singl potencijal (jer na kraju krajeva nije ni osmišljen na taj način). St!llness je dakle i ovog puta izabrao teži, ali iskreniji put na kojem se, vjerujem, neće slomiti. No ono što je uspješno napravljeno jest album koji se može dugo slušati, a to je najvažnije.
Ocjena: 8/10
(Menart, 2012.)
Saznajte više: St!llness: Pjevat ćemo o marihuani dokle god se ne legalizira