SuperUho festival otvorio je sinoć svoja vrata, iza kojih su The National završili svoju šibensku avanturu.
Počeo je festival SuperUho. Dok se u kasno poslijepodne šibenski četverac Diskodelija tek raspakiravao na pozornici, neke stvari su se na pristaništu TEF-a jasno vidjele – da Terraneo nije krenuo megalomanski te da je baš ovo pristanište iskorišteno kao početni stadij festivala, pa da se naknadno preselio na Bribirske knezove, moguće je da bi ga i ove godine imali. Nikad nećemo saznati. No, promotor Mate Škugor ide baš tom logikom; ovogodišnje premijerno SuperUho, čini se, dio je jedne puno veće buduće priče.
Na prostoru nekadašnjeg TEF-a okupilo se jučer oko dvije tisuće ljudi, baš onoliko koliko je ta sa zemljom sravnjena tvornica nekad zapošljavala. Post-industrijsko, gotovo apokaliptično okruženje uz more s pogledom na kupolu katedrale, učinilo je novu šibensku festivalsku lokaciju magičnom i nestvarnom. Kolosalne tvorničke zidine, koje se protežu usporedo s dvije pozornice, bile bi neodoljive i samom Mad Maxu, koji bi se, kao i većina jučerašnjih posjetitelja, u jednom trenutku obavezno zapitao: „Kako ovakav prostor već prije nije za nešto iskorišten?!“
Festival su otvorili momci (i cura) iz Diskodelije, šibenskog post-punk benda koji je u svom kratkom životu već nakupio zavidno koncertno iskustvo, napredujući u samopouzdanju i zvuku krupnim koracima. Bila je to još jedna prilika da provjerimo tezu da svaki bend u kojem za bubnjevima sjedi šibenski novinar Rade Kristić vuče na Pixiese ili manchestersku scenu osamdesetih. Teza svakako stoji, no Diskodelija nipošto nije kopija kopije, već dobrodošao izdanak alter-zvuka koji se u Šibeniku počeo njegovati još u prijeratnim godinama.
The Black Lips su potpuno druga priča. Za razliku od ozbiljnosti Diskodelije, ovi američki garažni rokeri zabavljački su bend, usmjereni isključivo na rasplesanost publike. „Garaža“ i „psihodelija“ su uobičajeni epiteti kojima ih časte kritičari, ipak ono što smo jučer čuli mješavina je Ramonesa, Stoogesa, Beach Boysa i The Clasha, s odmakom u suvremene pop/rock aranžmane. Veseo nastup i topao prijem, The Black Lips mogu biti zadovoljni, a ni publika nije imala većih primjedbi.
Ima onih koji se kunu da su Seven That Spells najbolji hrvatski rock bend. S obzirom na to da se radi o vizionarskom bendu koji ne priznaje ukalupljavanja kreativnosti, točnije istini bila bi konstatacija da će STS jednom u dalekoj budućnosti biti proglašeni najboljim nekadašnjim hrvatskim bendom. Danas je na ovim prostorima još prerano za takvo nešto, jer Seven That Spells do hrvatskih će rock enciklopedija doći zaobilaznim putem – prvo osvajanje svijeta, tek onda Hrvatske. Stameni zvuk, neočekivane promjene ritma, stopostotno instrumentalni i na ivici hipnotičkog ludila, ovaj je trojac bio možda i vrhunac sinoćnjeg SuperUha.
O Nationalu smo proteklih dana potrošili sve moguće riječi, tako da smo danas ostali bez ijedne. Samo da ustvrdimo da je njihov treći šibenski nastup u tri dana stavio točku na i jednoj nezaboravnoj gradskoj turnejici o kojoj će se za sto godina raspredati mitovi i legende. Odličan nastup na kojemu je Berninger tijekom „Terrible Love“ opet skočio u publiku, ali ovaj put nije prošao lišo: dobio je besplatno pranje kose s pola litre piva, bez regeneratora.
Prvi dan SuperUha, što se ovog novinara tiče, završili su ABOP, uvijek sjajni i puni ritma. Za beogradske Repetitore, te Partibrejkerse 21. stoljeća, prosječni Šibenčanin više nije imao snage; nakon tri dana OFF festivala, dva dana Regiusa te dvostrukog koncerta Nationala na tvrđavi sv. Mihovila, dočekati zoru na SuperUhu bilo je nemoguće. Večeras na pozornice izlaze: Earth, Howe Gelb Triage, Tuxedomoon, ESC Life, Rose Windows, Cojones…
Tekst objavljen u suradnji s portalom Tris.com.hr