Seven That Spells ‘The Death And Resurrection Of Krautrock – IO’ – nova doza magije

‘The Death And Resurrection Of Krautrock – IO’ nije apsurdno egotripersko prog rock prangijanje, već zanimljivo putovanje benda prema imaginarnoj točki gdje se susreću (ili razdvajaju) Istok i Zapad, gdje materijalno dodiruje nematerijalno, gdje rock traži duhovno, gdje uzvišeno može imati zvuk električne gitare, gdje je trezveno opijeno transom i gdje trans prati točno zadanu sintaksu.

Seven That Spells 'The Death And Resurrection Of Krautrock - IO'

Najčešća pogreška glazbenika nastaje onog trenutka kad pomisle da su oni ti koji mogu upravljati glazbom. I onda nastaju problemi jer se od tog trenutka može samo govoriti o nizu izvještačenih poza, a ne o spiritualnom spoju glazbenika i glazbe. Biti glazbenik nije posao kao i svaki drugi posao. Naravno da može biti, ali onda se akteri ne mogu kasnije žaliti što u sve to nije uključena opcija spašavanja vlastite duše. Vlastitu dušu kroz glazbu mogu spasiti samo oni koji znaju i osjećaju da nisu oni ti koji mogu upravljati glazbom, već njeni sljedbenici. Pravi glazbenici su oni koji slijede glazbu, koji komuniciraju s njom i stalno odgonetavaju zagonetke koje im ona nameće. Nisu to samo (u najvećem broju) džezeri. I među njima ima gažera. Jest da su sofisticiraniji od onih koji ‘gule kukuruz’ na svadbama, ali pristup je sličan.

Niko Potočnjak, čovjek koji stoji iza zagrebačkog trija Seven That Spells (kao i mnogoljudnog benda Jastreb) je nakon desetljeća rada i razvijanja vlastite filozofije i odnosa spram glazbe njen istinski ‘sluga’ u jednom od najčistijih oblika. Više se u to ne može sumnjati. Nije Seven That Spells neka puka uvrnuta poza u smislu: sviramo neobičnu glazbu da bi bili cool. Daleko od toga. Predanost glazbi čini se gotovo stopostotna, a time i predanost odlasku u avanturu da bi se slijedila skrivena nit.

Na takvoj ‘plovidbi’ najčešće se otkrivaju novi i zanimljivi rukavci koji istraživaču počesto znaju neočekivano zaokupiti pažnju. Ali nije li to divota putovanja u nepoznato? Čisto da pojasnim, Seven That Spells je putovanje na kojem je kao rukavac pronađen Jastreb koji je nakon toga samostalno zaživio, a po svemu sudeći novi album Sevena „The Death And Resurrection Of Krautrock – IO“ doveo je projekta Otrovna Kristina koji se tek, pjesmu po pjesmu, otkriva (zainteresiranoj) javnosti. Dakle, Potočnjak je kao vrelo iz kojeg izviru ideje i nadahnuća, samo zato jer je očigledno onaj koji slijedi glazbu.

Album „The Death And Resurrection Of Krautrock – IO“ u tom svjetlu svakako je avantura i za slušatelja. Treba napomenuti kako je „The Death And Resurrection Of Krautrock“ albumska trilogija započeta 2011. prvim „The Death And Resurrection Of Krautrock- AUM“. „IO“, poput prethodnika, nudi svega pet pjesama, gledano u minutaži album nudi skoro 50 minuta glazbe. Pjesma „Io“ traje 18 i pol minuta, a „Burning Blood“ 14 minuta, no konceptualno ta konstrukcija čvrsto stoji.

Nije to apsurdno egotripersko prog rock prangijanje, već zanimljivo putovanje benda prema imaginarnoj točki gdje se susreću (ili razdvajaju) Istok i Zapad, gdje materijalno dodiruje nematerijalno, gdje rock traži duhovno, gdje uzvišeno može imati zvuk električne gitare, gdje je trezveno opijeno transom i gdje trans prati točno zadanu sintaksu.

Poglavlja tog, slobodno se može reći, glazbenog obreda, stogo su definirana. „In 2“ neumornim repetitivnim rifovima unosi mantru u slušateljev svijet odvajajući ga od izvanjskih utjecaja, poput primjerice vježbanja disanja kao početka svega u jogi. „Io“ kao prvo gigantsko poglavlje uistinu stvara dimenziju u kojoj nije teško poverovati da upravo Seven That Spells imaju tu snagu oživjeti krautrock (naravno onaj psihodelični segment novog pokušaja uzleta Starog kontinenta nakon ratnih strahota, jer nije krautrock samo elektronska glazba za što se najveće zasluge pripisuju Kraftwerku). Krautrock je za Seven That Spells stanje uma, a ne glazbeni izričaj. I dok u „Io“ bend plovi neslućenim glazbenim prostranstvima, nakon meddleya središnjeg dijela u obliku dvominutne „One“ u narednoj „Burning Blood“ sva raskoš muziciranja na kraju se svede u telefonski impuls za slobodnu vezu. Ta izvrsna preobrazba u bazični minimalizam jednog tona, jednog intervala i tišine možda je najslikovitiji primjer digitalnog svijeta nula i jedinica koji je zamijenio stari svijet legendi i mitova. Je li to postignuće ili gubitak? Seven That Spells se time ne bave, oni samo primjećuju i to unose u glazbu čime svaki zaključak ostaje na individualnoj razini. Nakon toga „Out 2“ u nimalo agresivnom, već više duhovnom tonu slušatelja ‘isprati’ do vrata njegovog svijeta, njegove realnosti. Za mene osobno, ovogodišnji centralni dio trilogije jedno je od najuzbudljivijih glazbenih putovanja u posljednje vrijeme. A što će tek donijeti finale?

Ocjena: 9/10

(Sulatron Records, 2014.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X