Mladi zagrebački književnik Sven Popović u četvrtak će u Močvari predstaviti svoju drugu knjigu, roman “Uvjerljivo drugi” koji je objavila izdavačka kuća Fraktura iz Zaprešića. Riječ je o knjizi koja, između ostalog, obiluje i referencama na popularnu kulturu, pa smo u tom duhu sa Svenom porazgovarali o raznim temama, od onoga što njegovu generaciju čini posebnom, pa do novog albuma Arctic Monkeysa.
Onda, kakvi su ti novi Arctic Monkeys?
Sven Popović: Na prvo su me slušanje živcirali jer mi je prošlo u nekakvoj magli. Prva impresija, od prvog takta, bila je – David Bowie. Ali sviđa mi se ta evolucija, jer kad pogledaš, Monkeyse danas ne sluša moja generacija koja ih je sa 16 godina krenula slušati dok su svirali chip shop rock, nego mlađi, pa mislim da imaju tu edukativnu vrijednost. Kako su s prošlim albumom mladima otvorili put prema Princeu i klasičnom rocku, s ovim bi mogli konačno odvaliti na Bowieja. Na drugo slušanje mi je puno bolje sjeo album, sad sam negdje oko ocjene 7 ili 8.
Spominješ svoju i mlađe generacije. Za svoju novu knjigu “Uvjerljivo drugi” kažeš da nije generacijski roman. Je li riječ o tome da je tvoja generacija jedna “anything goes” generacija kojoj ne treba generacijski, nego post-generacijski roman poput tvoga?
Sven Popović: Ja ne mogu govoriti o generaciji jer pripadam vrlo uskom krugu ljudi koji misle da žive predivan život u kojem svi slušaju dobru muziku i žive beskonačan karneval, ali realno mi ne činimo ni 10 %, možda čak ni 5% populacije. Nemam puno zajedničkog s nekim tko studira na FER-u i tko će lako naći posao ovdje ili vani. Ali, da nosimo mnogo kulture u sebi koja seže još od prije novog vala, pa preko Haustora i Azre, Šarla Akrobate, da ne nabrajam dalje, pa do vremena kada smo stasali. Počeli smo s hip-hopom, Eminem i D12, da bi došli do 2000-tih sa Strokesima, Libertinesima, White Stripesima i ranim Black Keysima, pa do muzike koju je naša generacija stvarala, od Repetitora i Petrola, zatim Vlaste Popić i njezinog Ivana Ščapeca koji danas predvodi Seine, tu su i Moskau, Sara Renar… Mi nosimo to sve u sebi, pa se može reći da je ključ naše generacije anything goes.
Što je vašoj generaciji ono vaše, a da nije pop kultura?
Sven Popović: Mi smo odgajani u sustavu gdje su nam govorili da ako budem dobri i školujemo se da ćemo naći posao, ali ta se paradigma drastično promijenila s krizom i to je dijelom izazvalo prosvjede kasnih 2000-tih godina. Sljedeća generacija već je shvaćala da odrasta u sustavu koji ne valja, da trebaju ići van tražiti svoju sreću. Mi smo ulovljeni između, u pukotini. Uglavnom smo obrazovani i želimo posao i dostojanstven život, ali ne snalazimo se. Izgubili smo ontološki oslonac.
Nije li svaka generacija uhvaćena između svjetonazora onih koji su im prethodili i onoga što slijedi onima koji dolaze, dakle na neki način “izgubljena”?
Sven Popović: Generacija mog starog, primjerice, tražila se putem pop kulture, morali su vratiti stvari ulici, dalje od partijske linije i hoch kulture, ali unatoč odmetništvu imali su socijalnu sigurnost, dok mi ni sa završenim fakultetima nemamo osiguran život.
Uspoređuju li te sa starim?
Sven Popović: Kad si sin Ede Popovića i pišeš, jasno je da se povlače paralele. Uspoređuju nas i stilski, što je normalno, jer mi je na neki način bio mentor, ali na mene su više utjecali Zvonko Kranović, Velibor Čolić, Simo Mraović ili Roman Simić, koji me prvi prepoznao kao dobrog autora i od moje 21. godine me gura na sve moguće načine. Usporedbe s ocem mi laskaju jer smatram da je jedan od najboljih stilista ovih prostora.
Puno i u knjizi i u ovom razgovoru spominješ pitanje posla. Misliš li da bi ti bilo bolje kada bi imao stalan posao?
Sven Popović: To je dvosjekli mač. U prvoj verziji rukopisa to nije bila jedna od glavnih preokupacija, jer sam ga započeo kada sam se osjećao donekle ugodno živeći s roditeljima i da me oni financiraju. Bližim se dvadeset i devetoj godini, živim od freelancinga i starci me gotovo u svemu financiraju – to je sramotno. Ne znam kako bi se stalni posao odrazio na mene. Ja ne pišem toliko. U Španjolskoj sam napisao pedesetak stranica novog romana i rekao si da stanem na loptu, da nemam ni trideset godina i da mi ne treba treća knjiga, ali ako po cijele dane pišem, onda imam još veću želju za radom. Tako da smatram da mi posao ne bi predstavljao problem, ali to ne znam jer je najviše što sam radio bilo dva mjeseca kao copywriter.
Nedostaje li ti to iskustvo “žrvnja” pa zato pišeš o cuganju, glazbi i djevojkama?
Sven Popović: James Kelman koji je gostovao na Festivalu kratke priče u Zagrebu radio je u tvornici dvanaesterosatne smjene, pobrinuo se za djecu, pisao, pa spavao četiri sata i vraćao se u taj pravi žrvanj. To nije uredski posao. Ja nisam ni približno takav karakter, ali mislim da bih s uredskim poslom itekako mogao nastaviti pisati. Možda ne istim tempom, koji je ionako sporadičan. Ali da ti odgovorim na pitanje: da, zasigurno da se nedostatak 9/5 iskustva reflektirao na tematiku, a ne nedostatak mašte.
“Postoje i drugi” kao mantra se ponavlja u tvojoj knjizi u naslovima poglavlja, kao i na samoj naslovnici. Koliko zapravo postoje drugi, koliko ih možemo razumjeti ako ih uvijek tumačimo kroz prizmu sebe?
Sven Popović: Stavit ću to u korelaciju sa svojom prvom knjigom, zbirkom priča “Nebo u kaljuži” koja je jako narcisoidna, s pretencioznim iskazima kojima se pripovjedač nastoji afirmirati. Nema toliko promatranja sebe kroz oči drugih, pa sam u ovoj knjizi to odlučio promijeniti i pokušati shvatiti kako sam u tom razdoblju izgledao drugim ljudima da vidim zašto su mi neki odnosi propali i slično. Uključiti empatiju i sagledati štetu koju sam proizveo uvjeravajući se da ne radim ništa loše.
Znači postoje drugi koji gledaju tebe. Opet si narcisoidan.
Sven Popović: Zar nije tako da kad ti umreš, svijet umire. Ne možeš ući drugima u kožu, ali cilj je da ti koža bude porozna. Da upiješ čim više toga od drugih, da shvatiš kako te doživljavaju. Ne možeš mijenjati svijet, ali možeš sebe da drugima oko tebe bude ugodnije. Nasmijati se prodavačici u Intersparu i zahvaliti joj kad ti da mortadelu.
Treba li tom poroznom kožom bezrezervno sve upijati, sve čitati, sve gledati, sve slušati kako bi bio boljim piscem?
Sven Popović: Ne, upijanje je prejaka riječ. Sa dvadeset godina već imaš izgrađen karakter i ukus, pa znaš što biraš, ali sve reklame i sve cajke treba primijetiti kao jednu manju dinamiku unutar one veće. Ako pišeš o današnjici, u nju treba biti usidren.
Likove temeljiš na ljudima iz svoje okoline?
Sven Popović: Da, ali nikad u potpunosti. To su sve amalgami. Lik Emira ima u sebi Tomislava Palinića, ali i Bojana Krištofića. Pojavljuje se i Sara Renar, a i ti se pojavljuješ. Ali to niste vi, ali uzeo sam najbolje i najgore crte vaših karaktera i slagao ih kako je logika romana nalagala.
Koji je najbolji album ove godine?
Sven Popović: Svidio mi se jako novi Ty Segall. Opet je snimio album s devetnaest pjesama, pa ih tako ima pet ili šest viška, ali je zasad nešto najkonkretnije dosad. Ima jednu pjesmu “My Lady’s on Fire” koja kao da je ispala iz sedamdesetih, s predivnim saksofonom. Super su mi bili i Mean Jeans koji su objavili album jinglova za svoje omiljene proizvode s dvadesetak pjesama o Coors Light, Camel Lights, Taco Bellu. To mi je bio dobar štos, zvuče kao Ramonesi više od Ramonesa. Childish Gambino me oduševio spotom za pjesmu “This Is America”, mislim da sam ga pogledao osamnaest puta i da nisam sve pohvatao. A odlična je i druga sezona njegove serije Atlanta, koja je mnogo mračnija od prethodne.
U posljednje vrijeme postoji tendencija da inicijalno humoristični materijal postaje izrazito ozbiljan. BoJack Horseman, primjerice.
Sven Popović: Da, malo me plaši to što se sve više ljudi poistovjećuje s likovima poput Bojacka ili Ricka i Mortyja. To su sve sociopati.
Ali takva su vremena. Egzistencijalna nesigurnost. Trump. Brexit. Stvari u koje se kolektivno vjerovalo idu u kurac.
Sven Popović: Da fascinantno je da nakon globalizacije naglasak sve više biva na separaciji. Od Katalonije i Brexita do velikog meksičkog zida.
Mi smo taj dio posla odradili u devedesetima.
Sven Popović: Da, u tom pogledu smo bili avangardni.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
