Swans u Pogonu Jedinstvo – rika pobješnjele zvijeri

Na pitanje kako izgleda nezaboravan koncert Swans su dali najbolji mogući odgovor u ponedjeljak u Pogonu Jedinstvo gdje su nastupili u sklopu ovogodišnjeg festivala Žedno uho.

Swans (Foto: Tomislav Sporiš)

U dva i pol sata istresli su publiku iz gaća i proizveli toliku količinu neobuzdane distorzirane buke kakva se rijetko može doživjeti na koncertima. Tko je tome prisustvovao, sigurno mu i danas zuji u ušima. Swans predvođeni Michaelom Girom bili su nemilosrdni. To je bila bučna dekonstrukcija ideje što je rock koncert. Ili pak modernizirana verzija nove konstrukcije inspirirane najbučnijim razdobljima u povijesti unutar kojih je bio spojen noise i pankerski ‘fuck off’ u gabaritima onanističkog ego tripovanja rock dinosaura s kraja 60-ih i početka 70-ih.

U ponoć nakon nastupa, dok su ljudi koji su izlazili iz dvorane Pogona Jedinstvo uglavnom su imali staklaste poglede i ukočeni osmjeh, kao da su netom preživjeli sudar vlakova – sretni što su živi i što su prisustvovali orgiji zvuka. Uho dugo ‘neće žeđati’. Bio je to apgrejdani šamanski obred na tragu onoga što su jednom davno radili The Doors, s tim da je u ovoj situaciji Michael Gira bio vrhovni vrač.

Organizatori su i prije koncerta rekli kako se sprema svetkovina buke, a u prilog tome je išla i informacija kako su Swans na tonskoj probi sat i pol uvježbavali novu pjesmu koju su te večeri premijerno izveli, i da je tom prilikom ista trajala kojih 45 minuta. Dokaz da će koncert biti urnebesan iščitavao se i iz „To Be Kind“ koja je bila prva na repertoaru i trajala punih pola sata. Osobno se ne sjećam da sam bio na koncertu koji je imao sporiji, teži i duži uvod… Možda Regoč nekad davno.

Po karakteru, to je u nekom paralelnom svemiru mogao biti i sjedeći koncert, jer su Swans potpuno publiku lišili ritma za gibanje. Ukipljeno gledanje i slušanje oluje zvukova koja se širila s pozornice bila je jedina opcija. Možda je trebalo prije koncerta biti negdje izvješeno upozorenje/preporuka da se na tu vrstu okupljanja dolazi na teškim downersima, u želji za produbljivanjem slike i ‘intenziteta boja’. Ok, naravno da je to šala, ali ne zatekne se čovjek svaku večer ispod broda čije nasukavanje traje tako dugo, glasno i bolno, dok ječeća konstrukcija titana ne prestaje škripati, cviliti i podrhtavati.

Oni manje spremni na tu vrstu ugođaja, poput mene, tražili su ‘spas’ u puš-pauzama ispred Pogona Jedinstvo, gdje se skoro u jednakom intenzitetu mogla čuti rika Kiklopa kojem je Odisej netom izbio oko i koja se prolamala iz unutrašnjosti prostora. Kao što je početak koncerta bila duga vožnja prema krešendu, tako se i posljednji krešendo činio nezaustavljiv – bilo je to cijeđenje posljednje kapi energije prije nego li je ‘obred’ tijekom kojeg su se otvarali paralelni svemiri bio završen.

Ne znam ni sam zašto me cijela večer pratila asocijacija na The Doors. A kad sam došao kući, saznao sam da je umro Ray Manzarek. Cijeli događaj epskog slavlja nepatvorenog rocka koji su priredili Swans dobio je još jednu konotaciju te vanserijske večeri.

Zadnje od Izvješće

Idi na Vrh
X