Koncertni report - stranica 3

Pretpostavljam da ste pročitali naslov i vjerojatno mislite da pretjerujem. Uvjeravam vas, ne pretjerujem.

Laibach ist Laibach.

Partibrejkersi već dugo predstavljaju rock instituciju koja više nikad ne mora snimiti ništa novo; dapače, imam osjećaj da većina okupljenih u Tvornici tako nešto ne bi ni željela.

Moćan double bill istočnih ritmova i melodija od bendova iz Srbije i s Cipra bio je savršen pvod za plesanje kroz još jednu kišnu noć u Zagrebu.

Nije Damir bilo tko. On je pjevač priča na takvoj razini da je u očima svijeta postao praktički sinonimom za bosansku glazbu, a njegova glazbena erudicija parira njegovom talentu izvođača, autora i zabavljača i kao takav zavrjeđuje da se, ne samo o svakom njegovom koncertu, već o svakoj pjesmi koju otpjeva, napiše barem pokoja riječ.

Njihovu sam novu ploču na našim stranicama nedavno ocijenio desetkom, što činim stvarno rijetko, a nakon što sam tih dvanaest pjesama čuo uživo, nemam više nikakvih sumnji da ću ih na listama najboljih izdanja godine staviti na sam vrh.

Naizgled bizarna kombinacija s Los Straitjackets Nicku Loweu je udahnula novi život i pokazala da i sa 75 na leđima još uvijek nema razloga za penziju.

Zašto je hrvatskoj publici lakše prodati prosječnu ili ispodprosječnu novu atrakciju iz Srbije nego osvjedočene izvođače iz Slovenije?

U klubu na nasipu napokon više nije neizdrživo vruće kao što je bilo cijeloga ljeta, a pogotovo kad sibirski šamanski par svira glazbu iz nekih davnih nordijskih saga.

‘Dezintegrirajući jezik i adaptirajući ga u formaciju šaht-bambula konstruiramo kata-kaostrofični iskaz koji je zaštićen od svake daljnje nesreće svojim panceriziranim zvučnim kodom.’

‘Nemam saksofoniste. Nemam flautiste. Nema bubnjare ni klavijaturiste. Reverend Beat-Man je jebeni one man band!’

Veterani zabave zadnjim su snagama istrčali finale drugog izdanja showcase festivala i konferencije SHIP u Šibeniku koja je od Hrvatske napokon napravila jednu od sudionica u prezentiranju i razvijanju ideja u glazbenoj industriji.

U Šibeniku se toliko zabavljamo da je to sad već pomalo i tužno.

Kiša nije mogla narušiti pozitivne vibracije koje se šire Šibenikom u drugom izdanju festivala u koji smo se lani zaljubili.

Možda nekadašnji poglavice industrijske buke danas stvaraju glazbu za manjinu čak i svojih starih fanova, ali to što rade prava je umjetnost koja propitkuje izdržljivost i gura granice mogućega.

Trap je trenutno najpopularniji glazbeni žanr u Hrvatskoj, ali i šire, u to nema sumnje. Sumnjati možemo, kao što je to istaknuo kolega Ivan Laić, jedino u to hoće li se na hrvatsku inačicu trapa s višedesetljetnim odmakom gledati kao danas na crodance, no o tom potom, ako ostanemo živi.

Četrdeset godina nakon osnutka Jim i William Reid i njihov The Jesus and Mary Chain po prvi puta su (nakon tri ljubljanska gostovanja) došli i u našu zemlju. Jezuš Marija!

Južnoafrička sedmorka donijela je u uzavrelu Močvaru hipnotički ritam i rijetko viđenu energiju.

Goran Bare je kao droga. Kad je trip dobar, onda na svijetu ničeg boljeg nema, a jedini osjećaj s kojim se odlazi je taj da želiš još. Kad je trip loš, onda nema gore stvari na svijetu i jedino što možeš poželjeti je da te nema.

Deset godina prošlo je otkad je Adam Semijalac, tada još poznatiji kao Bebe na Vole, otvorio novi festival imena Tramonto Sessions, festival koji se s vremenom pretvorio u jednu od najdugovječnijih i, svakako u kontekstu glazbe koju pratimo na ovom portalu, najznačajnijih manifestacija otoka Krka.

Zvijezde druge večeri bili su momci iz splitske trojke Rolo.

Na prvoj od četiri večeri KSET-ovog otočkog takeovera nastupili su bendovi Longboard Cruise Control, Idu Hobiti i Obzov.

Nekoć davno, osamdesetih i devedesetih shvaćao sam zašto su, primjerice, Madonna ili Michael Jackson ‘na krovu svijeta’ mada ih nisam slušao. Ne mogu, međutim, dokučiti zbog čega je Ed Sheeran danas na manje-više istim pozicijama.

Blaizey je vidno uživao u sjajnom prijemu publike, više puta naglašavajući kako vole Zagreb i imaju posebnu vezu s našim gradom jer im je bivši basist ovdje neko vrijeme živio.

Britanski metal ekstremisti pokazali su u ne samo da još uvijek imaju što za ponuditi vjernoj publici, već i da su možda čak i našli neku novu energiju i smisao u petnaest godina otkako smo ih zadnji put gledali.

Takvu predanost boogieju nismo valjda čuli sve od dana slave starog majstora Johna Leeja Hookera i možda njegovih bijelih štićenika okupljenih u skupinu poznatu kao Canned Heat.

Nina Romić ljubav i odnose uspijeva opjevati dovoljno drugačije i svježe, koristeći obične, svakodnevne slike poput gledanja kroz tramvajsko staklo, pokušaja da započne pismo ili slušanja pjesme, bolje rečeno tišine na radiju.

Glazba teksaškoga trija savršen je soundtrack za ispijanje koktela u kakvoj laguni u ljetnoj noći pod zvijezdanom tapiserijom i takvo bi okruženje bilo ugodnije za njezinu konzumaciju uživo nego užareni beton stadiona u večeri u kojoj je prije koncerta izmjereno 36 Celzijevih stupnjeva.

U naš je grad ponovno stao frontmen Iron Maidena, ovaj put promovirajući svoju aktualnu samostalnu ploču, ‘The Mandrake Project’.

Terence Blanchard nije uspio doći na 65. izdanje Jazz Festivala Ljubljana, ali ga je više nego dostojno zamijenio Charles Lloyd sa svojim Sky Quartetom, a Chie Adjuah pokazao je kako mladi talenti iz njegovog sastava imaju uho i osjećaj za nove poglede na fusion.