U cjelosti objavljujemo pismo koje su početkom godine dobili brojni hip hop blogeri i koje nudi dugačili pogled na trenutak u 90-ima kada je na jednom sastanku dogovoreno kako će rock u Americi preko noći postati ‘out’, dok će gangsta rap postati ‘in’ iz jednih sasvim drugačijih pobuda.
Slijedilo je objašnjenje kako su kompanije za koje radimo investirale milijune u izgradnju privatno vođenih kaznionica i kao bi naš utjecaj u glazbenoj industriji pridonio profitabilnosti te investicije. Sjećam se zbunjenih pogleda koje smo međusobno izmjenjivali. Tada nisam niti znao što je to privatni zatvor i nisam bio jedini. Uskoro je iskočilo pitanje kakvi su to zatvori i kakve mi imamo veze s njima. Rečeno nam je kako su to jedinice izgrađene privatnim kapitalom koje vlada dotira na bazi broja zatvorenika. Što više zatvorenika, više novca se slijeva iz državne blagajne. Također nam je objašnjeno da kod privatnog vlasništva na javnom tržištu imamo pravo kupovati njihove dionice. Mnogi među nama bili su zatečeni. Ponovo se javilo pitanje kakve to veze ima sa nama. Tada je glavnu riječ ponovo preuzeo kolega iz glazbene industrije koji je otvorio sastanak. Objasnio je kako su vlasnici naših kompanija postali tihi partneri u tom poslu s kaznionicama da je sada u njihovom interesu osigurati što veću popunjenost kapaciteta tih zatvora. Kako bi pomogli u tome marketing treba biti usmjeren na glazbu koja promovira kriminalno ponašanje, a rap glazba nametnula se kao izbor. Uvjeravao nas je kako se nalazimo u odličnoj poziciji zbog rasta profitabilnosti tržišta rap glazbe, a kao uposlenici profitirati ćemo od kupovine dionica tih zatvora. Tišina je preplavila prostoriju, čulo bi se da je pauk pleo mrežu. Ogledavao sam se kako bi sam sebe uvjerio da ne sanjam i sjećam se velikog broja razjapljenih usta.
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=TbSm6HsX_ek[/youtube]
Moje zvjeranje prekinuo je nečiji povik: “Jel‘ to zajebancija!?” nakon čega su stvari izmakle kontroli.
Dvojica iz “nepoznate” skupine zgrabili su “bučnog” s namjerom da ga udalje s imanja. Nekoliko nas se pokušalo umiješati dok nije sijevnuo pištolj u ruci jednog od njih na što smo se povukli. Potom smo bili izdvojeni iz grupe i odvedeni van. Kolega koji je bio suvoditelj sastanka požurio je van za nama kako bi nas podsjetio na potpisani ugovor koji se odnosi ne samo na javnost već i na međusobne razgovore o tom sastanku nas koji smo bili prisutni. Na moje pitanje zbog čega se pača u takve pokvarene dilove samo mi je odgovorio kako je to veće od glazbenog biznisa i nešto čemu se ne suprotstavlja bez trpljena posljedica. Njegov povratak u kuću pratilo je naše negodovanje, pamtim njegove posljednje riječi koje nam je tom prilikom uputio: “To nije više u mojim rukama, zapamtite da ste potpisali.”
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=sLcnLv3D9RE[/youtube]
Zatvorio je vrata za sobom, a mi smo bili upućeni što prije sjesti u svoje automobile i otići. Toliko toga mi je bilo na pameti dok sam vozio s tog sastanka da sam u jednom trenu parkirao kraj ceste kako bi se pribrao. Vrito sam cijeli taj film u glavi iznova i iznova i sve mi se činilo nadrealno. Bio sam ljut na sebe jer se nisam bolje uključio u propitivanje cijele stvari. Vjerujem kako je šok potisnuo bolju stranu mene. Činilo se kako je prošla vječnost prije nego sam se dovoljno smirio da mogu sigurno stići do doma. Niskim nisam razgovarao, niti sam koga zvao te večeri. Sljedećeg dana u uredu bio sam vidno odsutan opravdavajući se meteopatijom. Nitko iz mog odjela nije bio na tom sastanku, obuzimao me osjećaj krivnje što nisam u mogućnosti podijeliti ono čemu sam prisustvovao.
Razmišljao sam stupiti u kontakt s još trojicom izbačenih iz kuće, ali se nisam mogao sjetiti kako se zovu i bojao sam se kako bi pokušaj da ih nađem privukao neželjenu pažnju na mene. Predmnijevao sam izaći u javnost uz rizik ostanka bez posla, no bio sam svjestan kako bi ugrozio puno više od samo svog posla i nisam mogao riskirati da se bilo što dogodi mojoj obitelji. Dalje>>