Suhozid se tako zove zato što nema one smjese koja povezuje grote. Najvažniji istrijanski svetac zove se Štupido. Ova glazbena rabota zapravo je antistres terapija. Kad glazbenim partnerima daš previše slobode, prevedu te žednu preko vode.
Mada, tako je bilo za vidjeti, nisu vazda bili sigurni gdje se točno nalaze, pijanist Matija Dedić i kontrabasist Žiga Golob, kao i Tamara Obrovac, Levačićeve su klipove prihvaćali i oplemenjivali zavidnom (ali i pretpostavljenom, zar ne?), velemajstorkom vještinom.
To, uostalom, i jest jedna od najprivlačnijih odlika jazza, osobito u koncertnom izdanju.
Uza svu vrlost glazbeničke majstorije i tematsko-svjetonazornog zaleđa na kojem je posađen izraz istrijanski etno jazz izraz Obrovac Quarteta, nastup je, često istovremeno s gromkošću ili pak s paučinastom finoćom kreacije, nasmijavao do suza. Ne vicevima i forama, nego naprosto ekstrovertiranom duhovitošću Obrovac i Levačića, očitovanoj ne samo riječima – premda se Obrovac i izravno obraćala publici u osebujno humornom tonu – nego pogledima, grimasama, gestama, govorom tijela, katkad i na rubu klaunerije. Zabavnost i ozbiljnost se, je li, ne isključuju, a umjetnost, čak i ona najtužnija, uvijek izrasta iz duhovitosti.
Čarolija nadahnuća i glazbenog stvaralaštva u savršenim audiovizualnim okolnostima Gorgone urodila je jednim od najboljih, možda i najboljim (ne samo jazz) koncertom godine, svakako koncertom koji će osobito krijestiti u budućim prisjećanjima na posebne doživljaje iz tog područja.
„Život je ponekad lijep,“ kao neku vrstu zahvale reče Obrovac na kraju nastupa. Za i neko vrijeme nakon ovakvih antistres glazbenih terapija, ljepote same, uistinu jest.
(Gorgona, MSU, Zagreb, 4. prosinca 2014.)