Tamara se i ovdje dokazuje poput mačke koja se uspješno dočeka na noge koliko god bio vratoloman let.
Jazz orkestar HRT-a postigao je u prošlom desetljeću niz kvalitetnih suradnji, posebice u vrijeme kad je njime ravnao dirigent Andreas Marinello, i uvijek treba naglasiti da je kruna tog rada bila suradnja sa zagrebačkim jazz ‘futuristima’ Chui. No koliko je bilo zahtjevno stapanje jazz tradicije velikog jazz orkestra s domaćim novim stremljenjima u stilskom crossoveru s Chuijem, nekako se čini da je suradnja s Tamarom Obrovac nametnula još teže kriterije već i prije nego li je odsviran prvi zajednički ton njenog Transhistria Ensemlea i Jazz orkestra HRT-a.
Tu je trebalo prilagoditi ne samo dvije različite strukture, već i dva potpuno različita načina razmišljanja u izvedbi – eteričnost Tamarina izričaja i konstantnog improvizacijskog osluškivanja članova njenog sastava s jedne strane i moćnog i (notno) definiranog izričaja jazz orkestra. Osobno sam i prije nego li sam krenuo u preslušavanje imao debelu rezervu kako li će to zvučati upravo iz razloga koliko nas je sve Tamara naučila na svoju atmosferičnost i često minimalistički pristup Transhistria Ensemblea bitnog u postizanju jedinstvenog ozračja pjesama.
Jest da je Obrovac naša prva glazbenica koja je u najmanju ruku definirala kako bi trebao zvučati domaći etno jazz utopljen u tradiciju mediteranskog glazbenog izričaja, no kroz godine je i ta struktura postala jezgrovita po zakonitostima i pristupima koje je sama nametnula, pa je potez omasovljenja instrumetarija i neizbježni ulazak na polje swing nasljeđa nešto što je lako moglo u potpunosti promijeniti karakter skladbi. Opasnost od disharmonije istarskog pjevačkog akcenta u srazu s big bendom bila je realnija od točke u kojoj bi se našao kooperativni sklad.
No Andreasu Marinellu treba još jednom skinuti kapu, kao i Luki Žužiću, Joeu Kaplowitzu i Zoranu Majstoroviću koji su, da iskoristim prezime posljednjeg navedenog, majstorski sačuvali obraz jazz orkestra i dali vjetar u leđa zvuku koji bi mogli krstiti u ‘istrianu’ (po uzoru na američku americanu) koji već desetljećima po najvišim standardima njeguje Tamara Obrovac.
Dakako, nešto je tu i žrtvovano, a to je intimistička eteričnost uobičajenog pristupa Tamare i Ensemblea u korist žustre ritmičnosti, ali i raskošne živosti. Dio Tamarinog opusa tako je zaživio, pomalo karikirano kazano; u ritmu muzike za ples. Time su pjesme zaigrale i za širu publiku, što Tamari nije prvi put u karijeri da radi otklone u kojima ‘zagrabi’ i među one koji je ovlaš prate. Može se reći i ovog puta uspješno, kao što je to bilo svojevremeno u suradnji s Rambom Amadeusom ili na sountracku za Hribarov hit film „Što je muškarac bez brkova“.
Naime već s uvodnom pjesmom „Kažeta“ i poletnim bubnjarskim solom Krunoslava Levačića biva jasno da neće nedostajati prštećeg ritma u nastavku, dok jedna „Črno zlo“ (možda i najstariji Tamarin koncertni adut) zvuči kao da je čekala moment u kojem će uz nju biti i razigrani big bend i to koliko precizno, toliko na momente i ‘prljavo’, taman da navuče waitovsku patinu na sebe. Ne nedostaje i dugih revijalnih uboda poput „Sama bez tebe“ i „Se me ra morta privari“ – minuciozno razrađenih donoseći perfekciju ugođaja. I dakako, Tamara se i ovdje dokazuje poput mačke koja se uspješno dočeka na noge koliko god bio vratoloman let. Ona je tu glavna i zvučni zid iza nje cijelo je vrijeme vjetar u njena leđa. Nema ni trenutka u kojem bi se osjetilo da kaska za orkestrom ili da na momente gubi uporište, dokazujući nanovo, ili bolje reći, potvrđujući status da je najbolja frontwoman koju ova zemlja ima.
Ocjena: 9/10
(Aquarius Records / HRT, 2020.)
*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.