Kad su u veljači 1998. Jimmy Page i Robert Plant posjetili Zagreb, oduševljeni zvukom nepoznatog im glazbala tamburice koje su, kako se priča, čuli za neke zabave, obroka u nekoj zagrebačkoj restauraciji, za predgrupu izabraše Gazde. Ti komercijalni pop-tamburaši bijahu izviždani s Page-Plantove pozornice Doma sportova, a potez se svjetskih zvijezda mnogima učinio neprikladnim – tamburašima, kao, nije mjesto na rock koncertu. Pseudofolkeri Gazde doista su bili pogrešan izbor, no da su umjesto njih Page i Plant sa sobom doveli kakav američki, britanski, marokanski, indijski folk sastav – možda čak i pseudofolk, kako bismo mi to uopće prepoznali? – glave ovdašnjih pravovjernih rokera zacijelo bi kimale, a srca kucala u ritmu odobravanja.
Zvuk tamburice je, dakako, dominantno u prvom planu, no zagudit će mjestimice violina, zazvoniti klavir, zabiglisati harmonika i zavijugati klarinet, oglasiti se kakvo drugo glazbalo. Emocionalni će se raspon razvući od tugaljivog vapaja do bombastično poletnog juriša; stilova, odnosno žanrova je malne koliko i izvođača – kolo, tango, bolero, valcer, bosanski melos, polka, drmeš, oro, čardaš, gypsy swing… Nacionalnih podneblja i skladatelja odasvud – Rumunjska, Hrvatska, Srbija, Bosna, Makedonija, Francuska, Austrija, Mađarska, Rusija, neizbježni Cigani, odnosno Romi – s domaćim autorima poput Bože Potočnika, Julija Njikoša, Siniše Leopolda i inozemnima, suvremenima i klasičnima, poput Johanna Straussa II, Pjotra Iliča Čajkovskog, Vladimira Cosme, Vittoria Montija, Josefa Myslivečeka, no ponajviše je takozvanih tradicionalnih skladbi i onih nepoznatih autora.
Sjajne izvedbe sjajnih skladbi jedna drugu sustižu, vazda nabijene strašću, osjećajem i glazbenom predanošću, uvijek s drukom, živošću i istraživačkom pustolovnošću, bez obzira na to bile u boji čemera ili radosti. Podbačaja jednostavno nema, a mada u blagorodnom polju izvrsnosti nije pošteno izdvajati posebno dobre, možda ipak valja prstom uprijeti na valovite kovitlace mahom orkestarskih izvedbi „Dohvati crvenu trešnju“ Bože Potočnika u izvedbi Tamburaškog orkestra Osječko-baranjske županije, Straussove„Tritsch-Tratsch Polke“ u aranžmanu Nikice Kalogjere i izvedbi Varaždinskog tamburaškog orkestra, Cosmine „Main Theme – Le grand Blond avec une Chaussure Noire“ u aranžmanu Robyja Lakatosa i Filipa Novosela i izvedbi Kvarteta Corona, „Slavonske rapsodije“ Julija Njikoša u izvedbi Dika, „Romanse i pjesme“ Bake Jovanovića u izvedbi Bake Jovanovića, „Moldavijskog kola“ nepoznatog autora, u aranžmanu Marijana Makara i izvedbi Tamburaškog ansambla Podravine, „Varijacija na temu Tico tico no fuba“ Zequinha De Abreua, u aranžmanu Filipa Novosela i izvedbi Hrvatskog tamburaškog orkestra, „Vrtuljka“ Siniše Leopolda u izvedbi Tamburaškog orkestra HRT-a, Montijeva„Čardaša“ u aranžmanu i izvedbi Haja te tradicionalnih „Šokačkih nadigravanja“ u aranžmanu Krunoslava Dražića i izvedbi Brodskog tamburaškog orkestra. Bremeniti energijom i zanosom, o muzikalnosti da ne govorimo, svi spomenuti, mnogi od njih kao da ih goni sto vragova, žare, iskre i vrtlože žešće i opojnijeod većeg dijela ovdašnjih rokera što se glasaše u tom razdoblju.
U potrazi za rock’n’rollom, u nas već podugo neizdašnom smislenim uracima, vrijedi posegniti za „Tamburaškim memorijalom Hrvoja Majića“. Električnu gitaru ne nudi, no nudi mnogo toga što rocku predugo prečesto manjka, a zbog čega ga, kad je dobar, volimo.
CD „Late Night Tambura with Jerry Grcevich“ Jerryja Grcevicha, kao što naslov upućuje, ne nudi tu vrstu „rock and rolla“. Posrijedi je doista kasnonoćna instrumentalna laganjava, umirujuća, možda i uspavljujuća, no ne i beskrvno bezlična. Virtuoz bisernice iz Pennsylvanije, rođen u Turtle Creeku 1952., podrijetlom Hrvat, učenik Janike Balasza, dobitnik američke nagrade Nacionalne zaklade za umjetnost (National Enowment for the Arts) za 2005. godinu, suradnik Zvonka Bogdana, Miroslava Škore i drugih, Grcevich je na „Late Night Tamburi“ samostalno izveo osamnaest skladbi, sve u svojim aranžmanima, u rasponu od ovdašnjih tradicionalnih kao što su „Vehni, vehni fiolica“ ili „Slavuj pjeva ju livadi“ preko regionalnih tradicionalnih poput „Mocirita cu trifoi“ („Slavuj“ i „Mocirita“ su među najdojmljivijima), suvremenijih domaćih, poput Škorine „Ne dirajte mi ravnicu“ ili Bogdanove „Ej salaši…“, vlastitih (u suradnji sa Škorom) „Da mi je soko ptica biti“, „Nemoj svijeću paliti“ pa do američkih pop-rock uspješnica poput „Everybody Loves Somebody“ Irvinga Taylora i Kena Lanea ili „All I Have to Do Is Dream“ Boudleauxa Bryanta.
Sve s ukusom, mjerom i u zajedničkom emocionalnom registru, nipošto kašasto raščerupano niti jeftino populistički kao što bi se sumnjičavo moglo zaključiti na temelju šarolikog, naizgled nesrodnog repertoara i razmjerno kičastog ovitka.
Ocjene:
Razni izvođači „Tamburaški memorijal Hrvoja Majića, 15 godina (2000.-2014.) uživo“ (Croatia Records, 2015): 10/10
Jerry Grcevich „Late Night Tambura with Jerry Grcevich“ (Croatia Records, 2015): 8/10
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
