Tamikrest ‘Tamotaït’ – nada u pozitivnu promjenu

Za ‘Tamotaït’ se već na prvo slušanje može ustvrditi kako uz odlični ‘Chatma’ predstavlja vjerojatno najbolji uradak ovog benda.

Tamikrest “Tamotaït”

Tamikrest je bend koji je, uz nešto stariji i popularniji Tinariwen, napravio najveći korak prema široj publici u žanru assoufa, pustinjskog blues rocka sa zapada Afrike koji u svojim hipnotičkim ritmovima spaja tradicionalni melos sa zapadnjačkim utjecajima prošlog i ovog stoljeća. Ovi Tuarezi (ili točnije Kel Tamasheq prema preferiranoj nomenklaturi) poznati su i ovdašnjim ljubiteljima world musica (što je, uzgred, još jedan pojam čija smislenost se uglavnom s pravom dovodi u pitanje), a mogli smo ih gledati u dva prilično oprečna izdanja na koncertima u Vintage Industrial Baru u posljednjih šest godina.

Bend predvodi Ousmane Ag Mossa koji nam je povodom njihovog posljednjeg nastupa u Zagrebu u razgovoru objašnjavao kako je glazba Tamikresta uvijek politična, štoviše da je politika upravo razlogom postojanja ovoga benda, a to se nije promijenilo ni na njihovom posljednjem izdanju, danas objavljenom albumu “Tamotaït” čije ime u slobodnom prijevodu znači “nada u pozitivnu promjenu”. Promjena u pitanju je naravno prekidanje rata na sjeveru Malija koji mori zemlju i okolicu već godinama, te ponovno uspostavljanje tuareške domovine Azawad po kojoj i jedna od upečatljivijih pjesama albuma nosi ime, a koja je kratko postojala 2012. godine.

Za “Tamotaït” se već na prvo slušanje može ustvrditi kako uz odlični “Chatma” iz 2013. predstavlja vjerojatno najbolji uradak ovog benda. Najavljen je odličnim singlom “Awnafin” koji, premda ne izlazi pretjerano iz okvira na koje smo navikli kroz dosadašnju diskografiju Tamikresta, u sebi nosi izraženu komponentu zaraznosti, koliko god ta riječ bila nepopularna u današnje vrijeme. Svi elementi desert rocka ovdje su prisutni na jednom mjestu, od opipljive atmosfere do “call and response” pjevanja praćenog ritmičkim pljeskom izvođača i pletećim zvukom gitara koje se prostiru kao kroz beskonačnost pustinje.

Za ove i druge finese vjerojatno je zaslužan producent David Odlum poznat po radu s izvođačima kao što su Glen Hansard ili Gemma Hayes, ali za ovaj slučaj bitniji već spomenuti Tinariwen. Odlum je prethodno s bendom radio na miksu prethodne ploče “Kidal”, a “Tamotaït” je s njima snimio uglavnom u ruralnoj Francuskoj, uz značajnu iznimku posljednje skladbe s albuma, smirujuće “Timtarin” koja donosi susret naoko veoma različitih kultura, one pustinjske i japanske, budući da je pjesma snimljena za vrijeme turneje u toj azijskoj zemlji u pratnji glazbenika Atsushija Sakte i Okija Kanoa na instrumentima shamisen i tonkori.

Vrijedi izdvojiti i drugi singl s albuma, baladu “Timtarin” na kojoj gostuje poznata marokanska pjevačica Hindi Zahra, kao i pretposljednju “Anha Achal Wad Namda” koja se velikom brzinom razvija u najžešći, odnosno
najrokerskiji broj ploče.

“Tamotaït” je samo još jedan u nizu fantastičnih albuma kojima nam izdavačka kuća Glitterbeat u naše domove donosi zvuk iz krajeva svijeta koje prosječni slušatelj nažalost nema često priliku upoznati, pa stoga uvijek s napetošću očekujemo svako njihovo naredno izdanje koje nam je spremno proširiti horizonte. Ako već niste, sada je doista krajnje vrijeme da ih upratite i upoznate se s njihovim dosadašnjim izdanjima.

Ocjena: 8/10

(Glitterbeat, 2020.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X