Zahvaljujući glumačkim izvedbama, prije svega maestralne Cate Blanchett i velike količine strasti koje Field očigledno gaji za ovo područje, ‘Tár’ je film u kojemu mogu podjednako uživati i vrsni znalci klasične glazbe kao i oni koji misle da je Beethoven samo bernardinac.
Cancel culture je u svojoj zamisli i definiciji silno plemenita stvar. Stigmatizirati, izopćiti i otkazati sve besramne štetočine koje su svojim djelovanjem i ponašanjem povrijedili ili oštetili ljude oko sebe i to uz svega par statusa ili tvitova na društvenim mrežama zvuči predobro i odveć jednostavno da bi bilo istinito. I donekle jest. Dok je zahvaljujući kulturi otkazivanja nekoliko doista degutantnih spodoba dobilo što je zaslužilo (Weistein, Cosby i slični), ovaj moderni društveni fenomen je također stvorio klimu permanentnog hodanja po ljuskama jajeta gdje je ljude strah uopće išta izgovoriti bojeći se kako ne bi sami postali nova meta bijesne online mase čisto zato što su podijelili mišljenje koje nije u skladu sa trenutačnim ideološkim diskursom.
Zanimljivo, i novi film Todda Fielda, “Tár”, njegov prvi nakon (pre)dugih 16 godina stanke je svojevrsna kolateralna žrtva cancel kulture s obzirom da je od trenutka kada je film izašao etiketiran isključivo kao film o kulturi otkazovanja, što je velika nepravda jer “Tár” je, iako se bavi tom problematikom, mnogo više od toga; kompleksan elaborat o umjetničkom stvaralaštvu, o dihotomiji samog umjetnika i njegovog rada točnije kako savršen umjetnik može biti toliko nesavršena osoba.
Slavna dirigentica Lydia Tár (Cate Blanchett) prva je žena na čelu Berlinske filharmonije s kojom upravo priprema izvedbu Mahlerove pete simfonije. I dok joj na poslovnom planu cvjetaju ruže, na privatnom orkestar nije baš tako lako dirigirati, brak sa svojom ženom Sharon poprilično je raštiman, njihova posvojena kćer Petra ima probleme u školi, a na površinu polako izlazi njezin problematičan odnos sa svojom bivšom štićenicom.
“Tár” je vrlo atipična studija karaktera, preciznije riječ je karakternoj dekonstrukciji u kojemu umjesto uobičajene procedure gdje na početku filma susrećemo problematičnog glavnog junaka punog mana koji do kraja priče doživi iskupljenje i katarzu, ovdje upoznajemo naoko savršenu osobu koja je, ispostavit će se do kraja filma, sve osim toga.
Gledatelj je na početku filma upoznat sa njenim vrlo impresivnim CV-jem, kada prvi put susretnemo titularnu junakinju odaje dojam sposobne, samouvjerene i šarmantne persone međutim što film dalje odmiče obrisi njezine savršene fasade se polako počinju ljuštiti. Tár je ustvari hladna i distancirana, manipulativna seksualna predatorica koja svoj položaj moći eksploatira kako god umije, vozeći se u privatnim avionima, preslagujući svoj orkestar kao šeici nogometne klubove te bareći mlade i ambiciozne djevojke.
Film vrlo spretno i umješno balansira između prikaza toksičnog radnog okruženja i temeljitog uvida u svijet klasične glazbe kroz duge statične scene intelektualnih rasprava. Iako su dijalozi prilično pompozni, na granici larpurlatizma zahvaljujući glumačkim izvedbama, prije svega maestralne Cate Blanchett i velike količine strasti koje Field očigledno gaji za ovo područje, “Tár” je film u kojemu mogu podjednako uživati i vrsni znalci klasične glazbe kao i oni koji misle da je Beethoven samo bernardinac.
Sada već slavni dio filma, njezina diskusija na Julliardu, dvadeset minuta snimljenih u jednom kadru je nešto najbolje što nam je sedma umjetnost ove godine servirala što je fascinantno samo po sebi jer rasprava između gay žene u pedesetima i panseksualnog Afroamerikanca u dvadesetima o prihvatljivosti Bacha u današnja vremena na prvu baš i ne zvuči kao najuzbudljivija stvar na svijetu.
Bilo bi olako ovakav film nakrcati svim mogućim kompozitorima međutim Field se odlučio za puno zanimljivije rješenje postupno i vrlo pažljivo uvodeći glazbu koje u početku začuđujuće uopće i nema. Rezultat je najefektnije korištenje Gustava Mahlera i njegovih kompozicija još od Luchina Viscontija i njegove Smrti u Veneciji.
Premda je riječ o fiktivnom liku, film ostavlja dojam da je napravljen po istinitom događaju i da je Tár zapravo stvarna osoba o kojoj ćemo najzanimljivije stvari doznati na ekranu tik prije odjavne špice, nešto što je uobičajeno za biografske filmove , što je ustvari samo testament kvalitete Fieldovog scenarija i koliko je punokrvni, kompleksan lik uspio oživjeti na velikom platnu.
Ironično, kao i Tár koju je potpuno nebriga za sve ljude oko sebe izgleda da su i redatelju/scenaristu ostali likovi potpuno nebitni, služeći samo kao instrument karakterne studije naslovne (anti)junakinje bivajući kompleksni kao kartonske kutije. Također nakon toliko duge stvaralačke apstinencije Field ima puno toga za reći, možda i previše. Film traje preko dva i pol sata i negdje na sredini filma to se itekako osjeti, posebno se dionica odnosa Lydije i njezine susjede osjeća kao višak bez kojega je film mogao komotno funkcionirati.
Ono bez čega “Tár” ne bi mogao nikako funkcionirati je, naravno, Cate Blanchett koja je ovim filmom ostvarila ulogu svoje, već sada vrlo impresivne, karijere. Otkad je film bio zapravo i najavljen već se moglo naslutiti kako će australska glumica konkurirati za sve filmske nagrade, a već ih je nekoliko i pokupila i donedavno je slovila kao jedini pravi favorit za Oscar u kategoriji glavne ženske uloge.
Nažalost, Američka filmska akademija je više zainteresirana za dobru priču i ideološko-političke poruke zbog čega joj i vrijednost nije nikada bila manja. Michelle Yeoh se u zadnje vrijeme spominje kao sve izgledniji dobitnik zlatnog kipića, akademija koja je ponovno pod paljbom zbog zanemarivanja afroameričkih glumaca će vrlo vjerojatno pokušati kompenzirati svoje političke kvazi nekorektnosti kroz Yeoh gurajući narativ prve glumice azijskog podrijetla uopće nominirane u kategoriji najbolje glavne ženske uloge, pa iako je Yeoh sjajna u “Everything Everywhere All At Once”, sugestivna u dramskim aspektima te vrlo uvjerljiva u akcijskim scenama uskratiti Blanchett za njezinog trećeg Oscara bi bila pljačka na razini privatizacije 90-ih.
Zanimljivo Blanchett je svoj prvi Oscar dobila za ulogu Katherine Hepburn u “Avijatičaru”, a i Tár u mnogočemu nalikuje na slavnu glumicu (kad su u pitanju pozitivne karakteristike, jasno), posebice stilski kao beskompromisna, briljantna umjetnica vrlo osebujnog imidža koja prkosi tradicionalnim standardima gradeći i njegujući svoje vlastite.
“Tár” je na kraju dana izuzetno složen, kompleksan film, minucioznih detalja koji traži i nagrađuje ponovno gledanje, primjerice Lydia kroz film tvrdi da joj je mentor bio čuveni Leonard Bernestein, ali da utvrdi je li zaista bilo tako, gledatelj bi trebao znati godište slavnog dirigenta i Cate Blanchett. Takvih primjera ima mnogo, svaka scena je ustvari kompozicija sama po sebi koja vođena ekspertnom dirigentskom palicom Todda Fielda daje film zbog kojega će neki poslušati pokoji koncert klasične glazbe i kada nije riječ o novogodišnjem koncertu Bečke filharmonije.
Ocjena 9/10
(Universal Pictures, 2022.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
