Damir Urban iskoristio je talent i popularnost Stjepana Hausera kako bi neke svoje pjesme sebi i publici učinio ponovno uzbudljivima. Tako je nastao svojevrsni Urbanov best of album, koji u više navrata nadmašuje originalna ostvarenja.
Jest, Damir Urban odigrao je ziheraški angažiravši Stjepana Hausera za svoj novi projekt. Najpoželjniji violončelist u zemlji u ovom je trenutku mamac za kupce, miljenik medija i naizgled je na korak do svjetske slave. Stoga, Urban nije previše čekao i njihov zajednički album nastao je u rekordnom roku. Dok ide, ide.
Ovo gore bi možda i moglo zvučati kao tipično kritičarsko prigovaranje s visoka, ali problem s pljuvanjem je što je CD „Urban & Hauser“ iznenađujuće snažan, uzbudljiv i, što je najbolje, zvuči svježe. Tko bi rekao da neka nova verzija „Moje vode“ neće već na pola preslušavanja dozlogrditi i najvećem fanu Laufera? Ne, Urbanov glas i Hauserovo čelo odličan su spoj i zapravo je prava šteta što album sadrži samo devet pjesama, od čega je prvu i zadnju Hauser solirao; prvo skladbu talijanskog kompozitora Giovannija Sollime „Alone“, a na kraju jednu Sebastiana Bacha. Johanna, ne onog iz Skid Rowa.
Urban se priključuje s „Black Tattoo“, izrazito tvrdom verzijom njegova davnašnjeg hita, čija instrumentalna podloga zvuči kao da ga prati čitava Apocalyptica, a ne samo deset Hauserovih prstiju. Tu dolazimo do štete br. 2, jer do kraja albuma slušamo nekoliko laganijih pjesama iz Urbanova repertoara, dok nam „Black Tattoo“ još uvijek svom žestinom odjekuje u ušima.
Krije se na albumu i pjesma koja je, barem ovom novinaru, malo otvorila oči glede našeg „najvećeg glazbenog interpreta“. Stvar „Ostavljam te samu“ (Urban ju je prvi put izveo 2006. na Runjićevim večerima) napisao je dvojac Runjić-Fiamengo još tamo 1979. za Olivera Dragojevića, čiji je hitoidan potencijal pojela „Vjeruj u ljubav“ koja je pod svaku cijena nakanila postati evergreenom. Da je u to vrijeme današnji Urban otpjevao „Ostavljam te samu“, „Vjeruj u ljubav“ ne bi imala nikakve šanse. Istražujući po YouTubeu, zaključak se nametnuo odmah – Oliver je svojom interpretacijom (onom istom kojom pristupa svakoj pjesmi već desetljećima) potpuno ubio pjesmu, učinio je bezličnom, jednom od stotinu, jednom koja se zaboravlja. Urban ju je, s druge strane, rasturio, podario joj moć kakvu zaslužuje i probudio je iz mrtvih. Dragojević je, doduše, nije zaboravio, i danas je, svjestan snage njezinih stihova, zna otpjevati na ponekom koncertu, ali nakon ove verzije Urbana i Hausera, ne mora se više truditi.
„Kornjača“ je s violončelom u pozadini dobila apokaliptičnu vizuru, „Mala truba“ ostala je poletna s dodanom dozom dramatike, a „Astronaut“ je aterirao na nešto depresivniju planetu od one u originalnoj verziji. Tu se nekako provukla i R.E.M.-ova „Everybody Hurts“ u kojoj su Stipe, Mills, Buck i Berry točno pogodili atmosferu koja paše Urbanovoj vokalnoj teatralnosti. K’o da su znali. Doduše, u ovakvoj bestofovskoj koncepciji albuma, „Everybody Hurts“ ipak malo strši i ustvari je nepotrebna, al’ čemu sad cjepidlačiti. Uostalom, legenda kaže da su U&H tu pjesmu odsvirali na nekom božićnom koncertu a da nisu prije toga zajedno probali niti jedan jedini zajednički ton.
Hrvatski urbani mainstream konačno je u ovoj godini dobio album vrijedan svake kune. Naravno, radi se samo o reciklaži starog materijala, no Urban i Hauser su za razliku od Hladnog piva, TBF-a, Ramireza i još ponekih, snimili album kojeg odmah poželite ponovno preslušati.[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=PcNnk_HKYWg[/youtube]
Ocjena: 9/10
(Aquarius Records, 2011.)