Oplemenjujuće putovanje kroz kamen, krš i gudure u kojima je od pamtivijeka odzvanjala pjesma pastira izvedena gotovo upravo onako kako su nam je jučer prikazali Ratko i Radiša, bez pratnje instrumenata, tek par glasova puštenih da zajedno zazvone na minutu ili dvije dok se pjesma ne otpjeva.
Program Scene Amadeo ovog ljeta održava se u Atriju galerije Klovićevi dvori čiji gornjogradski ambijent i akustika čine sjajno poprište za koncertni program popunjen uglavnom klasičnom i etno glazbom. U svakom slučaju prostor je bio i više nego pogodan za koncert Braće Teofilović, srpskog vokalnog dua koji čine Ratko i Radiša, blizanci anđeoskih glasova koji kroz posljednja tri desetljeća kopaju po glazbenoj baštini balkanskih naroda, od rodne im Srbije, preko Hrvatske i Bosne, pa do Makedonije na jugu i šire.
Iako je sinoćnji koncert nosio naziv “Čuvari sna”, baš kao i prvi album koji su braća snimila još krajem devedesetih, najveći dio programa bio je ipak očekivano prenesen s aktualnog izdanja “Element” koji je ove godine objavila Croatia Records. Kao i cijela njihova diskografija, i koncert je bio jedno oplemenjujuće putovanje kroz kamen, krš i gudure u kojima je od pamtivijeka odzvanjala pjesma pastira izvedena gotovo upravo onako kako su nam je jučer prikazali Ratko i Radiša, bez pratnje instrumenata, tek par glasova puštenih da zajedno zazvone na minutu ili dvije dok se pjesma ne otpjeva.
Svi su etno glazbenici donekle čuvari tradicije, ali oni najbolji su i znanstveni istraživači, detektivi baštine koji u lovu na neku pjesmu moraju poput arheologa naporno kopati kako bi poneki komad melodije i teksta oteli zaboravu koji neumitno guta sve što mu prepustimo. Teofilovići su nam tako ispričali kako su deset godina tražili pjesmu “Vidova” iz okolice Čačka gdje su odrasli, prethodno joj znajući tek maleni dio.
Upravo ona i dvije joj susjedne pjesme, “Navali se Šar Planina” i romska himna “Đelem, Đelem”, koje sve zajedno završavaju aktualnu ploču, predstavljale su neke od najboljih trenutaka koncerta. Jednako je zanimljivo čuti braću dok istražuju kako svojom tehnikom obuhvatiti srodne sevdalinke ili klapske pjesme, pa će se spustiti i do mora, do Kvarnera (“Od Sušaka pa do lipe Boke”) i otoka Prvića gdje su pronašli pjesmu “Kroz planine, barda i gore”.
S druge strane put je vodio na istok Srbije otkuda smo čuli tragičnu timočku baladu “Šanko si Bonka zalibi” na gotovo zaboravljenom dijalektu, a nikako ne smijemo zaboraviti spomenti singl “A što ti je mila kćeri” izveden na početku nastupa koji je ukupno trajao sedamdesetak minuta proširen bisom na kojem su izvedene četiri pjesme.
Moglo bi se reći da braća Teofilović pjevaju glazbu južnoslavenskih naroda i narodnosti iz vremena kad su rijetki od pjevača te glazbe znali što je iza prvog brda ili škoja, a kamoli jedni za druge. Glazba Teofilovića podučava nas tome da su ti prajugoslaveni bili tematikom i prema osnovnim glazbenim postavkama vrlo slično ugođeni i da su se ikad negdje na putu susreli, vrlo bi lako skupa zapjevali. Jer svi su pjevali istu pjesmu.