Nakon naslova ‘Razum, vjera i revolucija’, ‘Zašto je Marx bio u pravu’, ‘O zlu’ i ‘Kultura i smrt Boga’, Naklada Ljevak je u biblioteci Bookmarker urednika Kristijana Vujičića objavila i novu knjigu slavog teoretičara kulture Terryja Eagletona, jednostavno nazvanu ‘Kultura’.
Kao i samo ime, i tema ove knjige je općenita, za razliku od prethodnih nabrojenih naslova koji su se bavili vjerom, moralom i marksizmom, a bavi se uglavnom pokušajem definiranja fluidnog pojma kulture, te različitim interpretacijama iste kroz povijest misli. Posebno svjetlo pritom baca na interpretaciju kulture kao društveno nesvjesnog u pisanjima mislioca poput Edmunda Burkea i Johanna Gottfrieda Herdera.
Eagleton na početku ističe kako se na pojam kulture može gledati vrlo usko, kao zbroj intelektualnih i umjetničkih djela, odnosno manje usko kao proces duhovnog i intelektualnog razvoja. Šire shvaćanje pojma obuhvaća vrijednosti, običaje i vjerovanja prema kojima ljudi žive, a u najširem smislu, kultura predstavlja cjelokupan način života uopće. No, kulturu moramo shvatiti i kao zadaću pojedinca prema samome sebi, u kojoj kroz nadogradnju pojedinac mora stvoriti nešto vrijedno na temelju onoga što mu je priroda dala, što je proces u kojemu je čovjek u isto vrijeme i umjetnik i umjetničko djelo.
Jednako tako, kultura je i međudjelovanje unutar naroda, gdje djeluje kao ono što Eagleton naziva “društvenim nesvjesnim,” sustav ponašanja u kojem će, prema Burkeovim rječima “dobro uzgojeni umovi biti skloni uživanju”. Upravo kao i pojedinac, i država mora postati umjetničko djelo, želi li se uspješno razvijati. Tek u tako uređenoj državi može se govoriti o patriotizmu, jer ne može se voljeti zemlju koja nije vrijedna ljubavi. A naša bi zemlja mogla podosta naučiti od Burkea i Eagletona, pogotovo kada pišu da djelotvorna vlast počiva na kolektivnoj amneziji, na upravo suprotnome od omiljene preokupacije Hrvata, a to je konstantno prekapanje po ranama iz prošlosti i razračunavanje s ratovima koji su okončani pred više od sedamdeset godina.
Bez obzira gledamo li na kulturu kao “uzor prema kojem se živi, oblik […] samoostvarenja, plod djelovanje elitne skupine ili životni oblik cijelog naroda, kritiku sadašnjosti ili prikaz budućnosti,” Eagleton kao ključnu osobu kojoj se svi ti oblici stapaju vidi “apostola kulture” Oscara Wildea, čovjeka koji se najviše približio idealu života od kulture time što je težio da od svog života napravi umjetničko djelo, pa mu posvećuje cijelo poglavlje, možda i najbolje u cijeloj knjizi. Svakako bi nas obradovalo da mu u skorijoj budućnosti posveti i cijelu knjigu.
Eagleton u svojoj interpretaciji kulturi suprostavlja civilizaciju kao industrijaliziranost, tehnologiju, konkurenciju i inzistiranje na materijalnom. Iako je kultura nadgradnja koja nužno nastaje na ekonomskoj bazi (ima materijalne uvjete), konstantno inzistiranje isključivo na bazi nužno oduzima prostor za razvijanje nadgradnje, a to Eagletonu pruža idealnu priliku da tekst prožme jednom od svojih omiljenih tema, filozofijom Karla Marxa.
“Kultura” je svojom ugodnom duljinom od stotinu i pedesetak stranica, širinom teme i stilom pisanja jedno od najpitkijih Eagletonovih djela dosad prevedenih na hrvatski, a autor se osjeća nesputano u prilikama kad može zabljesnuti erudicijom, grabeći primjere istom mjerom iz vrela povijesti filozofije, visoke umjetnosti ili aktualne popularne kulture. Bilo bi izrazito zanimljivo prisustvovati na njegovom predavanju i o temama iz ove knjige, nakon što smo ga imali priliku dosad slušati na Subversive festivalu gdje je pričao o Marxu i Filozofskom teatru gdje su tema bile Shakespeareove tragedije.
(Naklada Ljevak, 176 str., prijevod: Damir Biličić, rujan 2017.)