„Lijep je naziv Avantgarde Jazz Festival… Možeš svirati avangardni jazz i to ti naravno nitko neće zamjeriti“, izjavio je u šali kontrabasist Reid Anderson na rovinjskoj pozornici drugog izdanja jazz festivala koji tijekom cijelog ljeta ugošćuje ugledna ime svjetske scene u ovom istarskom gradu.
Općenito je Istra u posljednjih nekoliko godina u kulturnom smislu napravila oštar zaokret, ili se na to može gledati kao na snažan boost u leđa ponovno probuđenoj jazz sceni. Jer ako se uzme u obzir i opatijski Liburnia Jazz Festival rame uz rame s porečkim Valamar Jazz Festivalom i rovinjskim Avantgarde Jazz Festivalom kao najeksponiranijim događanjima pored bezbroj klupskih jazz svirki po našem najvećem poluotoku, onda je jasno koliko je turističkim djelatnicima važno igranje na kartu izvrsnosti, kad je ponuda glazbe u pitanju. Jer uspjeh domaćeg turizma, oni pametni, odavno ne mjere u količini kreveta koje su iznajmili ‘pospanim’ stranim gostima. A pored toga, to dokazuje da postoje i uvjeti za nadmetanje među lokalnim glazbenim ponuđačima.
Uglavnom, istarski lanac hotela Maistra je ove godine je odlučio tri mjeseca (u prekidima) imati na ponuditi vrhunska jazz imena. Po pričama rovinjskih svjedoka-pohoditelja Avantgarde Jazz Festivala, još se nisu oporavili od vrhunske ugode koju su posljednjeg vikenda u lipnju priredili John Scofield’ Hollwbody Band i dan kasnije The Tierney Sutton Band, a u petak je uslijedio novi pozitivni šok od strane američkog trija The Bad Plus.
The Bad Plus koji čine spomenuti kontrabasist Reid Anderson, zatim pijanist Ethan Iverson i iznimni bubnjar i perkusionist Dave King, istinski su predvodnici današnjeg avangardnog jazz i to ponajprije umjetničkom filozofijom i pristupom glazbi, a potom i samim izvedbenim sposobnostima. The Bad Plus je jazz bend svjestan svog vremena i glazbe koja ga je obilježila u prvom redu pop i rock. To je jedini trio koji je u svoj repertoar uključio jazz interpretacija pjesama Nirvane, Black Sabbatha, Wilca, Queena, Pink Floyda, Davida Bowieja, Pixiesa, Interpola, pa čak i Abbe. Pored toga The Bad Plus autorski je dovoljno samouvjeren i snažan da ovisno o inspiraciji objavljuje albume koji su kompletno skladani od strane članova benda, kao što je to slučaj s posljednjim albumom „Never Stop“.
Besprijekorni koncert izveden u petak navečer može se ovjenčati samim superlativima. Bend je uživao na pozornici, a publika se pokazala nezasitnom što je urodilo s čak četiri bisa. Pored toga ovo je bio nastup koji je od početka bio u nepovoljnim okolnostima, koje je na kraju riješilo nešto što se obično zove Božja intervencija. Naime tijekom tonske probe iz olovnih oblaka na Rovinjom počela je rominjati kiša, a organizatorima je čir na želucu bivao sve bolniji s vijestima koje su stizale, poput olujnih proloma oblaka u Umagu i Puli. No kišica je stala i činilo se da će tako ostati i u večernjim satima.
Nakon druge po redu odsvirane pjesme „Who’s He“ Anderson je prokomentirao da je ista posvećene Svevišnjem, obzirom da ne znamo tko je on, nakon čega je zapuhao jaki vjetar, što se činilo kao uvertira u predstojeći prolom oblaka. No Svevišnji je samo puhao određeno vrijeme i potom se primirio, bez da je pala ijedna kap kiše. The Bad Plus bio je fokusiran na sviranje skladbi s novog albuma „Never Stop“, kao i novih naslova koji tek trebaju biti uvršteni na budući dugosvirajući uradak, no zasvirali su i ‘popularne melodije’ poput „Smells Like Teen Spirit“ Nirvane i „Iron Man“ Black Sabbatha, od kojih je izvedba potonje bila jedna od najuzbudljivijih verzija te pjesme, po skromnom mišljenju potpisnika ovih redaka.
Pretposljednji bis završio je skladbom „Never Stop“, no publika je tad počela unisono pljeskati i time dozvala raspoloženi trio još jednom na pozornicu. Izvrsnost The Bad Plusa čini predivna usklađenost članova grupe. Kontrabasist Reid Anderson čvrsti je ritam oslonac virtuozno razigranom bubnjaru Daveu Kingu koji je genije po pitanju prezentacije dinamičkih nijansi posebno u tihom sviranju bubnjeva, do te mjere da se slušatelj u određenim situacijama nije ni siguran je su li membrane bubnja decentno ‘očešane’ ili te šumove proizvodi nešto drugo, ili su imaginarna slušna projekcija mašte koja čuje ritam i kad on nije prezentan. Na jednak način bilo je atraktivno Iversonovo prebiranje klavirskih tipki. A poneki zvukovi su se činili kao proizvod sintetičnog glazbala, a ne akustičnog koncertnog klavira. Njegovo shvaćanje igre disonancije Nirvaninih i Sabbathovih rock komada oživotvorenih u jazzu predstavljaju avangardnu glazbenu promišljenost i osjećaja vremena u kojem živimo.
Zbog svega toga muziciranje The Bad Plus nipošto nije kamufliranje u sigurne gabarite svih dosadašnjih era jazza. Ethan, Iverson i King su na pozornici intrigantni, ispituju i ispipavaju granice glazbe, a time i naše doba.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
