Toro Y Moi u Aquariusu – nimalo pravocrtan i dobro odgojen

Iako sama kovanica ‘chillwave’ navodi na pomisao da je riječ o glazbi uz koju se najljepše opuštati, Toro Y Moi, pravim imenom Chaz Bundick, praćen trojicom glazbenika, uspio je dobrano rasplesati okupljene.

Toro Y Moi u Aquariusu (Foto: Anastazija Vržina)

Festival Glory Dayz, koji će se u Zagrebu održati ove jeseni, najavljen je sinoć koncertom Toro Y Moi, američkog chillwave izvođača koji je u Aquariusu, unatoč navodno zanemarivo malom broju prodanih ulaznica, uspio, uz mnoga lica iz “industrije” i ljudi kojima je pohođenje koncerata na neki način posao, okupiti i dobar broj poklonika.

Iako sama kovanica chillwave navodi na pomisao da je riječ o glazbi uz koju se najljepše opuštati, Toro Y Moi, pravim imenom Chaz Bundick, praćen trojicom glazbenika, uspio je dobrano rasplesati okupljene. Ovaj kvazi-žanr,  koji se bazira na melodičnom, soft rocku 80-ih, obilatoj upotrebi sintesajzera, semplova, općenito estetici zamagljenog i ambijentalnog 80-ih, isprepletenoj sa zvukovima modernijeg elektronskog popa – što su smjernice koje određuju i prvi studijski album Toro Y Moi, Causers of This (2010.) – u svoje praktikante ubraja i izvođače poput Washed Out i Neon Indian, no od usporedbe s istima Chaz se odmaknuo prošlogodišnjim albumom Underneath The Pine, pa nastavio EP-jem Freaking Out, koje je izbacio samo šest mjeseci kasnije. Snimljen uz cijeli bend – klavijature, gitare, bas, bubanj – Pine nudi deblji, gruvastičniji i više R&B-jem, pa čak i discom, obojen zvuk, s primjesama housea i elektro funka a la Daft Punk.

Uživo su, stoga, najdojmljivije izvedbe onih pjesama s tih albuma u kojima do izražaja mogu doći bubanj i bass umjesto nasnimljenih semplova, a pogotovo one koje naginju k rock/prog rock zvuku. Chazovi vokali su na snimkama prilično odostraga, zamućeni ispreplićućim harmonijama i valjani valovima dronova, a uživo su još i dalje – ne znam je li do miks pulta ili je on baš tako htio, no htjela sam ga malo više čuti, jer ima zaista baršunast, ugodan bariton, a bojom i načinom na koji ga koristi podsjeća na Panda Bear (Animal Collective). Zapravo, Toro y Moi aranžmanom vokala i u vokalnim dionicama podsjeća na Animal Collective u onolikoj mjeri i u onim trenucima gdje Animal Collective podsjećaju na The Beach Boys. Uživo nema toliko višeglasja kao na albumima, niti udvajanja, loopiranja i preklapanja vokala, i to je možda jedan od aspekata u kojima izvedba uživo ne doseže razinu studijskih snimki.

Generalno, pjesme Toro Y Moi nisu pisane na pravocrtan način, ne posjeduju izražene melodijske linije i  pamtljive refrene, pa je zato svaka naznaka istaknutijeg hooka u publici izazvala veće zanimanje i poskakivanje. No ono u čemu je ionako najjači jest aranžiranje i produciranje; slaganje rafiniranih instrumentalnih slojeva koji prizivaju nostalgiju i grade sanjarsku  atmosferu, koristeći bazu retro zvukova kako bi istkao futuristične zvučne teksture.

Nakon oko sat vremena svirke (s jednom skladbom za bis), pomalo žaleći što nije potrajalo duže polako izlazimo i raspravljamo o tome što bi mogao biti razlog ne prevelikog broja prisutnih. Jesu li to ljetne vrućine? Ljudi su na moru? Možda bi borova šumica ili plaža zaista pružile bolji backdrop za ovakve zvuke, dušu dale za dokoličarenje i izležavanje uz zalazak sunca… Toro, koji zasluženi airplay dobiva u BBC-jevim radijskim emisijama Gillesa Petersona i Benji B-a, ali ga se kod nas nešto i ne čuje, savršeno bi se uklopio u line-upove upokojenih Kontrapunkt večeri tj. festivala, godinama održavanog na istom mjestu na kojem je nastupio sinoć , ali još bi mu bolje legao ambijent nekog od ex-petrčanskih ljetnih festivala preseljenih u Tisno. Dalje>>

Zadnje od Izvješće

Idi na Vrh
X