The Band ‘Stage Fright (Deluxe Remix 2020)’ – kako je dobro moglo biti bolje

Može li drugačiji poredak pjesama na albumu od loše ploče učiniti dobru? Nikako. No može li od dobre ploču napraviti još bolju ili čak odličnu? Nova verzija ‘Stage Frighta’ stoji kao dokaz da može.

The Band “Stage Fright (Deluxe Remix 2020)”

Kada je prateći sastav Ronnieja Hawkinsa prešao u službu Boba Dylana i s njim preselio u državu New York gdje su iznajmili kuću poznatu kao Big Pink i snimili ono što će kasnije postati “The Basement Tapes”, pretvaraju se u The Band i započinju rad na svom prvijencu koji će otvoriti jedno neizostavno poglavlje u povijesti američke glazbe. Ubrzo objavljuju i svoj istoimeni drugi album, remek-djelo americane i postižu slavu kojoj se vjerojatno nikad nisu nadali. Ali, kako to već biva, tada započinju i prvi problemi, trzavice među članovima i sve ozbiljnije odsklizavanje nekih među njima u ovisnost o heroinu i alkoholu. Godina je 1970. i vrijeme je za njihovu treću ploču. Album “Stage Fright” nije na kraju ispao u potpunosti kako su ga zamislili i, premda nije riječ o nimalo lošem albumu, neupitno je da je klasu do dvije slabiji od dvaju prethodnika.

“Stage Fright” je trebao biti snimljen uživo u dvorani Woodstock Playhouse, ali gradsko vijeće je odbilo zahtjev glazbenika u strahu od još jednog stampeda koji su nedavno zabilježili na najslavnijem glazbenom festivalu u povijesti koji se odvio u njihovoj neposrednoj okolici. Umjesto toga ploča je snimljena bez prisutsva publike s mnogo problema s akustikom dvorane i nesuglasica sa snimateljem, uskoro poznatim glazbenikom Toddom Rundgrenom. Nema dvojbe da je album donio neke od hitova koji će postati trajnom baštinom sastava i neizbježnim dijelom njihovih budućih koncerata poput naslovne pjesme ili singla “The Shape I’m In”, a usto je bio i prodavaniji od svojih prethodnika, pa ga se nikako ne može proglasiti neuspjehom, ali ne može se reći da su Robbie Robertson, Levon Helm, Richard Manuel, Garth Hudson i Rick Danko ponovili vrhunce koje su s ranije s lakoćom dosezali.

E sad, Robertson je jedini preživjeli aktivni član skupine, a poznat je po petljanju s materijalom kao i predstavljanju vlastitog rada u boljem svjetlu od onog od svojih suradnika, no neporecivo je da je upravo on bio kreativnom snagom sastava. Neki od obožavatelja The Banda zamjeraju mu ono što smatraju njegovim egoizmom, kao što mu i brojni Dylanovi fanovi zamjeraju prekrajanje službenog izdanja The Basement Tapesa koje je posloženo kako bi istaklo njegov autorski rad na način koji zaklanja Bobovu veličinu. No, kad je u pravu, Robertson je u pravu, a upravo je takav slučaj s novim reizdanjem albuma “Stage Fright” koji je Robbie posložio na način za koji tvrdi da je izvorno i zamišljen, pa naknadno odbačen. Mnogi su već počeli okretati očima kad su čuli da će mijenjati poredak pjesama na albumu koji im se već sigurno urezao u svijest u obliku u kojem su ga čuli bezbroj puta, ali gotovo je nevjerojatno koliko je je novi poredak logičan i koliko unapređuje sliku o cijelom albumu.

Može li drugačiji poredak pjesama na albumu od loše ploče učiniti dobru? Nikako. No može li od dobre ploču napraviti još bolju ili čak odličnu? Nova verzija “Stage Frighta” stoji kao dokaz da može. Što se, dakle, promijenilo? Pa, prije svega ploče su zamijenile stranu, a zatim su i dvije prve pjesme s B-strane zamijenile mjesta tako da novu
verziju otvara “The W.S. Walcott Medicine Show”, pjesma napisana u skladu s u to vrijeme vrlo popularnom tradicijom da se bend na uvodu ploče predstavlja kao neka druga skupina. Prethodni primjeri uključuju primjerice pjesme “Sgt. Pepper’s Lonely Hearts Club Band” (1967.), “The Village Green Preservation Society” (1968.) ili “Brother Love’s Travelling Salvation Show” (1969.) koje su otvarale istoimene albume The Beatlesa, The Kinksa i Neila Diamonda. “Walcott” (1970.) ovu tradiciju nastavlja s tolikom točnošću da gotovo možemo požaliti da album nije ponio ime po toj pjesmi.

Nakon toga slijedi singl “The Shape I’m In” kojemu sad pripada bolja pozicija za zagrijavanje slušatelja za ostatak ploče. Zatim dolazi “Daniel and the Sacred Harp”, u biblijsku geografiju izmještena verzija legende o Faustu ili Robertu Johnsonu u kojoj glazbenik svoj talent u konačnici plaća dušom. Bivšu B-stranu, sada A, zatvaraju naslovna pjesma koja predstavlja još jedan hit, te “The Rumor”, nakon čega slijede vedra i raplesana “Time to Kill”, “Just Another Whistle Stop” i “All La Glory”, dok su pjesme “Strawberry Wine” i “Sleeping” koje su s Robertsonom napisali Helm, odnosno Manuel, ovdje ostavljene za kraj albuma gdje puno bolje funkcioniraju nego na udarnoj poziciji prvotne verzije albuma. Potonja svojim sporim tempom i sanjivim sadržajem savršeno djeluje kao završna točka, dok je u starom poretku smetala razvoju ploče koji se treba odviti na toj poziciji.

Osim boljeg poretka, reizdanje donosi i podosta dodatne građe u vidu kućnih snimki snimljenih u hotelskoj sobi, na kojima Robertson očekivano vodi glavnu riječ, ali i izvrstan koncert iz londonskog Royal Albert Halla snimljen 1971. na njihovom prvom povratku na mjesto gdje su pet godina ranije s Bobom Dylanom izviždani kao izdajice folka. Ta snimka, kao i njihovi prethodno poznati live albumi “Rock of Ages” i “The Last Waltz” pokazuje koliko su moćni ovi glazbenici bili uživo. Po receptu “hit do hita”, The Band praši materijal sa svoje prve tri ploče furiozno i nadahnuto i pravi je gušt slušati njihovo uživanje na pozornici, bez imalo treme iz naslova ploče koju je turneja pratila, pogotovo iz razloga što im se naširoko prigovaralo da su ploču “Stage Fright” snimili bez dovoljno užitka, tog glavnog sastojka za bilo kakvo muziciranje. Moglo bi se reći da ovo izdanje još jednom dokazuje zašto je The Band bio THE Band.

(Capitol 1970./2020.)

Zadnje od Osvrt

Idi na Vrh
X