U MM Centru zagrebačkog SC-a u subotu je održana dvostruka promocija albuma nezavisne etikete Noisy Night. I jedna i druga svirka bile su dokaz da se (i dalje) nešto lijepo događa na sceni.
Bilo je lijepo vidjeti da u večeri kad beogradski Repetitor puni Veliki pogon Tvornice kulture zbog podudarnosti termina nipošto nije propala promocija Noisy Night Recordsa Matije Habijanca iz The Marshmallow Notebooksa u MM centru. Bila je to dvostruka promocija bendova The Benchwarmers i (The) Lesser Men koji su svoje debi albume krajem prošle godine dočekali (i sinoć naravno ponudili) na vinilnim izdanjima.
Deset minuta prije koncerta pred MM Centrom u dvorištu SC-a bilo je desetak ljudi, ako i toliko. No onda je u par minuta grupa veličine par ovećih razreda napravila migraciju iz kafića ITD-a, a gužva ispred ulaza uskoro je bila gužva u dvorani. „Ustajte i priđite bliže. Na ovom koncertu nećete sjediti!“, bilo je prvo što je izustio Vatroslav Miloš, jedan od pjevača i gitarista The Benchwarmersa, koji su prvi svirali. Rečeno, učinjeno.
Publika je došla pred sam bend, obzirom da MM Centar nema pozornicu u klasičnom smislu, a prigušena rasvjeta davala je ugođaj tuluma. Ispod projekcije naslovnice albuma „Define Success“ na platnu iz benda, Benchwarmersi su u maniri najboljih college indie rock bendova 90-ih zakuhali atmosferu. U najboljoj maniri stoga, jer smo mi u 90-ima bili zakinuti za koncerte te vrste izvođača, posebice na engleskom jeziku, jednostavno nije ih bilo. Tempo nije padao, a jedine vidljive promjene bile su naizmjenično mijenjanje Vatroslava i Tomislava Žilića u ulozi glavnog vokala, dok čvrsta ritam sekcija; Blake Loftis za bubnjevima i Jakov Sinovčić-Perković na basu nije popuštala niti jednog trenutka. Bila je to plesna turbulencija u kojoj je nemali broj njih u publici pjevalo refrene jasnu ističući i to da Benchwarmersi imaju i jezgricu tvrdokornih fanova, a najljepša dimenzija nastupa bila je činjenica da bend zvuči gotovo identično kao i na ploči, tj. ima svoj definirani i prepoznatljivi zvuk i u klupsim uvjetima što je dobar marker za one koji ih slušaju da će dobiti ono po što su došli.
Trio (The) Lesser Men je meni osobno više legao, ali ne i publici koja se osjetno rasula na kraju nastupa ponajviše zbog nepotrebno dugog bisa u kojem je fokus popustio pratećoj pjevačici Nataliji koja je i vokalno i fizički ušla u prostor benda, što držim neodgovornim ponašanjem koje ne donosi pozitivne bodove. Jest da se svakom može dogoditi ushit, ali kad je pozornica u pitanju to lako dobije oblik parodije. No zašto su mi bolje (The) Lesser Men bolje legli? Ponajviše zbog upuštanja u dinamičke glasno-tiho eksperimente čime glazba izraženije diše i bend dobiva na jačem (prirodnom) zamahu. A (The) Lesser Men su imali zamah već na uvodnoj pjesmi, najavljenoj kao ona koja se greškom producenta (ili snimatelja) nije našla na prvijencu „Vacation Freeze“. Gitarist i pjevač Vladimir Basić je odmah potom u nizu u kojem su se pjesme svirale po redoslijedu kakav je i na albumu počevši s „Friendly Fires“ jasno dokazao svoju vokalnu snagu u rangu jednog Žike iz Overflowa, što je svakako vokalno samodostatno za ovu trojku, kojoj je gostovanje Vatroslava iz Benchwarmersa i spomenute Natalije (koji istu ulogu pratećih vokala imaju i na albumu) bilo nepotrebno, a na momente i kontraproduktivno kad su se znali potkrasti neki falševi u toj međusobnoj sinergiji.
No eto, iako je publika drugačije presudila, u nekoj ‘utakmici’ gledano na dulje staze, jer te večeri se usporedba nije mogla izbjeći, (The) Lesser Men čiji izričaj pokriva širi spektar (a time nudi i više mogućnosti) vidim u prednosti pred Benchwarmersima koji su striktnije definirani u svom zvuku i tempu i u ovom trenutku nude svakako više i kompaktnije zabave. No nikad se ne zna. Kao što ukazuje naslov albuma „Define Success“ The Benchwarmersa…