The Black Keys ‘Delta Kream’ – povratak u Chulahomu

Čini se da je ovo ploča koju su Dan i Patrick snimili za sebe. I bolja je od svega što su isporučili u posljednjih deset godina.

The Black Keys “Delta Kream”

Prije nego što su se pretvorili u stadionsku rock atrakciju, The Black Keys su 2006. objavili EP “Chulahoma” na kojem su odali počast Junioru Kimbroughu, bluzeru iz Mississippija s kojim su dijelili etiketu Fat Possum na kojoj su započeli karijeru kao prljavi garažni duo. Dan Auerbach i Patrick Carney nakon toga će dotaknuti zvjezdani status i postići najveće uspjehe hit pločama poput “Brothers” i “El Camino”, no dobitna formula će se izlizati, a naredni albumi “Turn Blue” i pogotovo “Let’s Rock” neće nam ostati u bogznakako lijepom sjećanju. Koji je dakle sljedeći korak za ovaj popularni dvojac? Očito su se odlučili vratiti nekoliko koraka unazad, u točku prije trenutka prelaska s Fat Possum na Nonesuch Record, točno tamo gdje su onomad stali, dakle u Chulahomu.

Chulahoma je ime mjesta u kojem je pokojni Kimbrough držao juke joint klub na lokaciji gdje je nekad prije bila crkva i upravo je u tom baru snimljen istoimeni EP. Njihov novi album “Delta Kream” snimljen je u Nashvilleu pri završetku turneje na kojoj su promovirali prethodnu ploču, ali Chulahoma se jednostavno cijedi iz njega. Jedanaest pjesama (od kojih je najavni singl “Crawling King Snake” ponovljen u verziji prilagođenoj za radijske postaje) nisu sve iz Kimbroughova pera; ima ovdje i uradaka iz pjesmarice drugog prvaka s Fat Possuma, RL Burnsidea (“Poor Boy a Long Way from Home” i “Going Down South”), pa i onih bluzera starijih generacija poput Mississippi Fred McDowella, Big Joea Williamsa i John Leeja Hookera, premda se spomenuta “Crawling King Snake” potonjih zapravo također naslanja na verziju koju je izvodio Kimbrough, a Williamsova “Mellow Peaches” i “Coal Black Mattie” Ranieja Burnettea pak na one Burnsideove.

Zvuk “Delta Kreama”, dakle, isti je onaj koji je potaknuo njihovu karijeru, prljav i seksi, često hipnotički blues iz Mississippija koji bend ovdje ponovno oživljava s guštom, bez opterećenja uživajući u pjesmama koje poznaju i vole. Ako povremeno zvuči kao bijeg na poznati i već prokušani teritorij, u najboljim trenucima The Black Keys na njemu djeluju kao da rade upravo ono što bi svaki bend trebao činiti: svirati ono što žele i onako kako to žele, bez obzira na to što bilo tko misli o tome. Kako bi spomenuti zvuk bio u potpunosti pogođen, dvojac na ploči koristi i usluge glazbenika koji su svirali s njihovim glavnim uzorima, pa tako možemo čuti slide gitaru Burnsideovog pobočnika Kennyja Browna, dok je na basu zaposlen Kimbroughov suradnik Eric Deaton.

Plod nastao iz deset sati zajedničkog rada četvorice glazbenika potpuno odbacuje ambiciju za haranje radijskim postajama koja je obilježila prethodna izdanja The Black Keysa. Umjesto toga momci isporučuju dugačke komade atmosferičnog džemanja koje će teško osvojiti srca svih onih slušatelja koji su se zalijepili na hitove poput “Tighten Up” ili “Lonely Boy”. No, “Delta Kream” nije namijenjen njima. Ovo je ploča za sladokusce i štovatelje bluza prljavijeg i oštrijeg od onog koji se svira izvan njegove koljevke u Mississippiju. Više od svega, čini se da je ovo ploča koju su Dan i Patrick snimili za sebe. I bolja je od svega što su isporučili u posljednjih deset godina.

Za sve one koji se tek sad priključuju na ovakav zvuk Keysa i glazbu s Fat Possuma i Juniora Kimbrougha, napomenimo da je prije mjesec dana ta etiketa objavila kompilaciju “Introducing Junior Kimbrough” na kojoj se u šesnaest pjesama mogu na kvalitetan način upoznati s glavnim izvorom inspiracije Auerbacha i Carneyja za “Delta Kream”.

Ocjena: 8/10

(Nonesuch, 2021.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X