U kina nam uskoro stiže najnoviji uradak Alexandera Paynea, friško nagrađen nagradama Golden Globe za najbolji film u kategoriji drame, te najboljeg glavnog glumca u kategoriji drame (George Clooney). Nominacije je imao i za najbolji scenarij, režiju i sporednu glumicu (Shailene Woodley), a ovaj tjedan saznat ćemo u kojim će se kategorijama boriti za nagradu Oscar.
Alexander Payne režirao je dosad pet filmova i jedan je od rijetkih aktualnih redatelja kojima kvaliteta raste sa svakim novim ostvarenjem. Iako nastao prema predlošku i prati čvršću priču od svoja dva prethodnika, “The Descendants” vjerno nastavlja Payneov opus, jednako kao i njegov pogled na ljude i svijet oko njih. Svi imaju nešto zajedničko u svojim gorko-slatkim životima i njihovim nepredvidivostima, moraju donositi teške osobne odluke i biti pripremljeni na posljedice koje one mogu, ali i ne moraju donijeti.
Matt King (George Clooney) je odvjetnik koji živi na Havajima sa ženom i dvjema kćerkama, sedamnaestogodišnjom Alex (Shailene Woodley) i desetogodišnjom Scottie (Amara Miller). Glavni je povjerenik zaklade koja posjeduje velik dio netaknute zemlje na Havajima i neposredno prije nego sa svojom širom familijom treba zaključiti dogovor oko prodaje zemlje, vrijedan pola milijarde dolara, njegova supruga Elizabeth doživi nesreću na brodu i završi u komi, s jako lošim prognozama. Po prvi puta ulazi u dublji odnos sa svojim kćerkama, no svaka se na svoj način nosi sa situacijom i nimalo mu ne olakšavaju zadatak. Kako doznajemo, bio je prilično zaposlen, često odsutan otac i rijetko je imao priliku provoditi kvalitetno vrijeme sa svojim kćerkama. Za to je bila zadužena Elizabeth, no ni odnosi majka-kćer nisu bili stabilni i ispunjavajući, što je rezultiralo buntovnim ponašanjem i jedne i druge kćerke. Matt tuguje, obećaje si kako će se popraviti kad se supruga oporavi, posvetiti se svojoj obitelji, no Alex mu uzdrma cijeli svijet priznavši mu kako ga je Elizabeth varala. Ta vijest mu u jednu ruku olakša bol i usmjeri pažnju na sasvim druge stvari (pronaći ljubavnika, na primjer), ali istovremeno potisne ono što uistinu osjeća.
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=K5C8puKGo6Q[/youtube]
Ono što Payneu svaki put uspijeva, pa tako i ovdje, je napraviti cijeli niz likova koje oslikava kao da su glavni i jednako važni. Što zapravo i ne bi trebalo biti nešto o čemu bi se trebalo pričati kao posebnom postignuću i trebalo bi se podrazumijevati, no nažalost vrlo često nije tako. Iz kratkih, oštrih opaski i tek malo interakcije između pojedinih likova, s nevjerojatnom lakoćom postaju bliski gledatelju, jednako kao i situacije u kojima se nalaze i s kojima se nose. Zabavno je gledati kako Matt reagira na nepodopštine svojih kćeri, kako ne zna što bi s njima i kako često i pogrešno protumači njihovo ponašanje. Ne zna ništa o uspjesima starije kćerke na fakultetu, isto kao o prostačkom izražavanju mlađe. Payne ponovo pristupa temi s lakše strane – već sama atmosfera otoka i okruženja, jednako kao česta glazbena podloga havajskih pjesmica daju filmu nešto neobičniji, ponekad i neozbiljan ton, no tu je cijeli niz glumaca koji nas svako malo podsjeti da tuguju i da im, iako se šale i pokušavaju jedni drugima odvratiti pažnju s boli onako kako znaju, nije lako proživljavati cijelu situaciju, pogotovo ako nemaju potporu svojih najbližih.
Mlada Shailene Woodley napunila je tek 20 godina i svakako je lijepo vidjeti kad kritičari odaju priznanje mladim glumcima neovisno o tome koliko iskustva i filmova iza sebe ima njihova najžešća konkurencija. Izvrsna je u ulozi mlade djevojke koja se osjeća izolirano od oba svoja roditelja, koja jedina vidi stvari onakvima kakve jesu, iz potpuno drugačije perspektive od svog oca. A scena u kojoj joj otac priopćava tešku vijest o stanju majke jedna je od najimpresivnijih koje sam vidio na filmu u zadnje vrijeme. George Clooney me pak, koliko god često negodujem oko njegove glume i pojave općenito, razoružao svojom ulogom Matta Kinga. Imao je dobrih uloga, daleko od toga, no mislim da nikad nije bio bolji. Neobično suzdržanom glumom precizno i snažno prenosi stanje svog lika koji sa sobom nosi tugu, nostalgiju, ljutnju, ogorčenost ali i duhovitost i optimizam.
Obrađivati tešku temu kroz duhovitu prizmu nije lak posao. Balansiranje između drame i komedije često završi tako da u konačnici, u njihovom nespretnom sudaru, ne dobijete ni dovoljno drame, ni dovoljno komedije. Pokazao je to između ostalih i nedavni hit film kod američke publike i kritike, “50/50”. No The Descendants je zaista biser američke moderne kinematografije, jedan od onih na koje se s pravom možemo pozvati kad govorimo o kvaliteti američkog nezavisnog filma u zadnjih dvadesetak godina.
Ocjena: 9/10
(Ad Hominem Enterprises, 2011.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
