Još jedan u nizu upečatljivih i vrlo dobrih horrora prvijenaca.
Kada sam pisao o prvom izvrsnom horroru ove godine, “The Vvitch” Roberta Eggersa, rekao sam da se čini kako se danas od svih žanrova najviše štancaju filmovi strave i užasa, od kojih se većina po pitanju strave i užasa može pohvaliti tek stravičnom i užasnom kvalitetom. Stoga je pohvalno da se baš u tom žanru za svoj prvi film svako malo okuša pokoji mladi redatelj, koji se pokaže darovitim i snimi uistinu vrsno djelo. Pritom mislim na već spomenutog Eggersa čiji je “The Vvitch” zbog svoje izrazito jezive atmosfere jedan od najboljih nezavisnih filmova godine, kao i australku Jennifer Kent, čiji je “The Babadook” psihološki horror kakav nismo vidjeli valjda još od “Jacob’s Ladder” Adriana Lynea.
Njihovim imenima, sada je jasno, mora se dodati i ono Nicolasa Pescea čiji “The Eyes of My Mother”, osim činjenice da je autorov prvi film, s navedenima dijeli još jednu vrlo bitnu osobinu, a to je da plaši pametnim stvaranjem atmosfere, umjesto izravnim pokazivanjem grafičkog nasilja na ekranu. A nasilja u njemu ima mnogo. Prekomjernog, banalnog, sveprisutnog, stalnog.
Pesce ipak takvom filmu o nezamislivom nasilju prilazi vizualno i tempom kao da je riječ o art filmu. Slično, primjerice, onome što je Claire Denis postigla u svojoj kanibalskoj romansi “Trouble Every Day” s početka prošlog desetljeća. Kod “The Eyes of My Mother” prvo u oko upada divna crno-bijela fotografija, koja također vizualno ublažuje sve krvave gadosti koje se odvijaju na platnu. Osim toga, za razliku od prosječnog horrora, Pesceu se nigdje ne žuri. Radnja se razvija sporo, unatoč kratkom (ali dovoljnom) trajanju od 77 minuta. Mirne, duge, lijepo snimljene scene u kontrastu su s onim morbinim i nasilnim, te ih ta dinamika čini još šokantijima.
Ova američka gotička priča, kao i mnoge druge slične, smještena je negdje u američku zabit gdje nema nigdje nikoga, a psihologija stanovnika te zabiti odgovara onim najgorim iz kratkih priča Flannery O’Connor. Tamo živi djevojčica Francisca s majkom, bivšom kirurginjom i bezosjećajnim ocem, kada ih jednoga dana posjeti psihopat koji joj ubije majku. Nakon što otac onesposobi ubojica i pokopa majku, Francisca stupa u odnos sa zatočenim Charliejem tako da mu prvo ukloni oči i glasnice te ga nastavlja mučiti do kraja njegova života. Godinama kasnije, nakon što joj otac umre, ona u strahu od samoće zadržava njegovo tijelo i kupa ga u kadi, ali ubrzo shvati da to neće biti dovoljno, što je natjera na dalje, sve gore zločine i na kraju, da ne otkrivam previše, svi žive sretno do kraja života. (Naravno da ne).
“The Eyes of My Mother” je duboko nelagodan i uznemirujuć film, koji se, osim doista dobrim režiserom može pohvaliti i odličnom glavnom glumicom, lijepom Kikom Magalhaes u ulozi Francisce, koja sjajno žensku verziju Normana Batesa, potpuno nesvjesnu moralne pogrešnosti svojih zločina. Ako bi trebalo izdvojiti jednu scenu koja bi ovaj film sažela, to bi vjerojatno bio Franciscin ples uz tužni fado u bijeloj haljini pred stolcem u kojem sjedi njen otac, razjapljenih usta kao u čudu, već nekoliko dana mrtav.
Ocjena: 7/10
(Borderline Presents, Tandem Pictures, 2016.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
