Moderni klasik koji nenametljivo uspijeva ispričati toplu i životnu ljudsku priču suptilno prikazujući samoću, klasne razlike i alkoholizam, pritom ni u jednom trenutku ne gubeći duh Božića.

Debeli djedica vozeći kamion donosi – valjda ne otrovane – napitke, goleme korporacije troše milijune na reklame u kojima predstavljaju svoj dozlaboga lažni altruizam, pritom moleći svoje korisnike da oni sami doniraju pokoji cent, adventske kućice po basnoslovnim cijenama prodaju svoje proizvode koje oduševljeno mnoštvo kupuje kao da nisu nikada u životu pojeli kobasicu ili hamburger. Sve je isto k’o i lani. Stigla su nam blagdanska vremena.

Uz sve ove sitne radosti još je jedna stvar nezaobilazna tijekom najljepšeg doba godine a to su naravno božićni filmovi, možebitno najozloglašenija vrsta filmova koja se kao i sve ostalo tijekom blagdana lakoćom prodaje. Razlog profitabilnosti takvih uradaka je ustvari vrlo jednostavan, a formula ne može biti primitivnija. Malo tko će na Badnjak pijan i/ili mamuran, napucan hranom sjesti i pogledati primjerice “Sotonski tango” ili “Dvadeseto stoljeće”. Prije će, pokušavajući ne razmišljati o minusima na računima generiranim prekomjernom kupovinom, pogledati prvi film koji ulovi na televiziji, a koji mora zadovoljavati tek nekoliko osnovnih smjernica: mora biti ambijentiran u blagdanska vremena, sve mora biti blještavo, bijelo i okićeno, mora sadržavati toplu obiteljsku priču koja ocrtava sve tradicionalne blagdanske vrijednosti, a soundtrack mora biti nakrcan uobičajenim lakonotnim uspješnicama. Za samu kvalitetu filmova koga je zapravo briga, ionako su blagdani.

Ni ova godina nije ništa bolja s nekoliko jedva osrednjih ostvarenja. Eddie Murphy se natječe za najbolje uređenu kuću dok ne naleti na osvetoljubljivog vilenjaka, Jeniffer Garner glumata u nekakvoj body swap komediji, a nevjerojatno netalentirana Mellisa McCarthy je duh iz svjetiljke koji ispunjava želje, premda bi moja želja bila da dotična pronađe drugu profesiju. Iako se danas doista sve i svašta kategorizira kao božićni film od sada već standardnih kvazikulerskih odabira kao što su “Die Hard”, “Batman Returns” ili “Kiss Kiss Bang Bang” pa sve do “Apartmana” – ironija na koju bi se zasigurno i sam Wilder nasmijao – sjajnih božićnih filmova je ustvari jako malo. Naime osim što mora biti smješten u vrijeme blagdana istinski božićni film mora u sebi sadržavati iskrenu ljudsku priču koja nimalo kvarno i proračunato prikazuje ono najbolje u ljudima što bi pobogu valjda i trebala bit poanta Božića. Od klasika tu su “Meet me in St.Louis” ( zanemarit ćemo što je to danas službeno najopasniji grad u Americi i sedmi u cijelom svijetu ), “Shop Around the Corner”, “Miracle on the 34 Street” i, naravno, “It’s a Wonderful Life”.

Da se pita medijskog mogula Teda Turnera on bi sigurno rekao “A Christmas Story” s obzirom da se na svaki Božić taj film na njegovom TNT-u prikazuje svih 24 sata. Od modernih ostvarenja tu, jasno, “Home Alone” i “A Nightmare Before Cristhmas” dok smo posljednja zbilja kvalitetna božićna filma imali sada već davne 2003. godine kada su snimljeni “Elf” i “Love Actually”. Sve do nedavno i filma “The Holdovers” Alexandrea Paynea, koji je uvjerljivo najbolji Božići film proteklih 20 godina i jedan od najboljih božićnih filmova uopće, moderni klasik koji nenametljivo uspijeva ispričati toplu i životnu ljudsku priču suptilno prikazujući samoću, klasne razlike i alkoholizam, pritom ni u jednom trenutku ne gubeći duh Božića.

Paul Hunman (Paul Giamatti) je čangrizavi profesor povijesti u uglednoj srednjoj školi Barton, koji zbog nedostatka bilo kakvih socijalnih sposobnosti biva kažnjen tako što mora tijekom božićnih blagdana ostati čuvati praznu školu, točnije gotovu praznu. Društvo mu pravi problematični učenik Angus Tully (Dominic Sessa) kojega su roditelji otkantali radi nekakvog putovanja, te neutješna kuharica Mary (Da’Vine Joy Randolph) koja oplakuje smrt svog sina u ratu u Vijetnamu. Iako bi naš trojac neprilagođenih radije bio bilo gdje samo ne u školi, istina je da baš i nemaju kamo poći te će prisilno upoznajući druge ponešto shvatiti i o sebi samima.

Iako je riječ o konceptu starijem i od godišta lika čije rođenje 25. prosinca i slavimo, bezbroj puta viđenoj katarzi naoko hladnih i distanciranih, a ustvari ranjenih i usamljenih ljudi, ono što “The Holdovers” uzdiže iz mnoštva sličnih uradaka su sjajno napisani i profilirani likovi koji ne izgledaju kao kalkulantski klišeji ili standardni blagdanski protagonisti već kao kompleksne, duboko razrađene osobe kao i iskrena afekcija koju Payne gaji spram svojih likova koji je zbog svojih umjetničkih senzibiliteta i humanističkog pristupa zapravo perfektan kandidat za uradak blagdanske tematike.

Nedavno sam pišući o Davidu Fincheru rekao kako malo koji redatelj toliko ne voli svoje likove kao on, dok je Payne njegova sušta suprotnost. U svim svojim najuspjelijim radovima (“Nebraska”, “Sideways”, “About Schimdt”) on se uvijek bavi likovima sa margine, nezadovoljnim cinicima koji svoje nezadovoljstvo prikrivaju stavljajući na sebe plašt zločestoće i sarkazma, time zapravo skrivajući svoju bol, nikada ih ne osuđujući već ih suptilno s distance promatrajući pitajući se zbog čega su oni zapravo takvi kakvi jesu. Giamattiev Hunman je prikazan u maniri klasičnih dikensovskih likova, mrzovoljni pripadnik fantomskog srednjeg staleža okružen gomilom skorojevića koje s gnušanjem gleda kao inferiorne u svakom pogledu, zapravo noseći u sebi bolne uspomene iz mladosti koje su ga spriječile da i sam postane jedan od njih, pa zato jedinu utjehu pronalazi u svom voljenom Jim Beamu.

Okosnicu filma čini njegov slojevit i postupan odnos sa Agnusom gdje Payne ponovno izbjegava sve standardne zamke i klišeje jer iako bi bilo najlakše portretirati njih dvoje kao surogat oca i sina. Redatelj se odlučio za puno zreliji pristup u kojem ih jednostavno prikazuje kao dvoje sjebanih ljudi koji jedan drugome mogu pomoći. Treba naglasiti i briljantnu izvedbu debitanta Dominica Sesse koji je nimalo ne zaostaje za svojim partnerom Giamattiem, prekaljenim rutinerom koji iza sebe ima preko 110 uloga. Uzgred rečeno Sessa je nažalost jedini iz glumačkog trolista koji nije nominiran za Zlatni globus jer je, eto, valjda puno izazovnije glumiti tupastu lutku negoli složenog adolescenta.

Kao što smo se bezbroj puta mogli uvjeriti u rukama manje sposobnog autora ovakav materijal bi rezultirao ili grotesknom slapstick komedijom gdje se infantilni gegovi nižu jedan za drugim ili bi poskliznuo u jeftinu srcedrapateljnu patetiku, što ovdje nipošto nije slučaj. Nema tu mjesta nekakvim velebnim saznanjima, božićnim čudesima ili nevjerojatnim happy endovima već je “The Holdovers” mali veliki film o tome kako su nepoznati ljudi sposobni jedan drugome oplemeniti život, kako i najmanji znak pažnje i ljubavi može nekome puno značiti, podsjećajući nas da smisao Božića nije debeli djedica, korporativne štetočine ili blagdanske kućice već čista emocija i neiskvareno srce.

Ocjena: 10/10

(Miramax/Focus Features, 2023.)

Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.

Hvala vam.

Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute