The Jim Jones Revue u Tvornici – rock koncert sezone

Rock n’ roll psihoza, ludilo, kotrljanje, adrenalin, energija… Teško je pronaći superlativ za jučerašnji nastup Jim Jones Revuea u Tvornici.

The Jim Jones Revue u Tvornici kulture (Foto: Tomislav Sporiš)

Rock n’ roll je magična forma. I to se stalno i iznova dokazuje. I koliko god stvari išle prema različitostima, uvijek se svodi na isto. Publika treba rock bend koji će je istresti iz gaća, a rock bend treba publiku koju će spucati ritmom i pokušati pobuditi orgazmički osjećaj i uvjeriti se da se fraza „rock n’ roll“ nekada s razlogom korištena umjesto riječi „seks“.

Bob Dylan je rekao kako je poriv za tako brzim ritmom sredinom 50ih godina kod cijele jedne nove generacije izazvala spoznaja da postoji nešto toliko moćno poput atomske bombe i da je stres nacije koja sjedi na „bačvi baruta“ tražio izlaz kroz ludi ritam koji nudi zaborav i olakšanje i naravno upro prstom u Jerryja Lee Lewisa, Elvisa Presleya i Chucka Berryja kao dokaz toj tvrdnji. Lemmy Kilmister je pak svoju teoriju sveo na podatak da je tih godina u masovnu upotrebu pušten speed, koji su farmaceuti dijelili šakom i kapom kao sredstvo za mršavljenje.

The Jim Jones Revue u Tvornici (Foto: Nino Šolić)

Od tada su u rocku isprobane sve moguće tehnike postizanja glazbenog orgazma i šezdeset godina kasnije se lako moglo pomisliti kako je u iskonskoj rockabilly fazi više-manje sve kazano. Do trenutka kad se primjerice ne nađete na koncertu The Jim Jones Revuea koji čini pet londonskih frikova koji kao da su vremenskim strojem upravo doputovali nagutani speedom s nuklearnih pokusa koji su sredinom prošlog stoljeća bili jedna od glavnih senzacija turističke ponude Las Vegasa. To je „dijagnoza“ kad je riječ o energiji kojom taj bend zrači. Nije samo frontmen Jim Jones taj koji brutalno ne štedi svoje glasnice na pozornici. Ostatak benda je također bio eksplozivni element u kemijskoj reakciji rocka na pozornici, a čak je i klavirist Henri Herbert, (nedavno je zamijenio originalnog klaviristu Elliota Mortimera op.a.) cijeli jednoipolsatni koncert u Tvornici svirao bez stolca.

U velikom pogonu Tvornice u subotu se okupilo između 600 i 700 posjetitelja, što je prilično dobar odaziv kad se uzme u obzir da se dan prije dogodio egzodus onih koji su produženi prvomajski vikend odlučili dočekati van metropole i da Jim Jones Revue svakako nije razvikano ime.

Jučerašnji praznik rocka započeli su domaći Erotic Biljan & His Heretics koji su svoju dozu garažnog rocka isporučili moćno, glasno i efektno i što je najvažnije nisu nastupili u praznoj dvorani, što je obično sudbina predgrupa. Obzirom da su pola godine izbivali s pozornice, bilo je dobro ponovno ih vidjeti u akciji jer se i stilski radilo o dobrom izboru za zagrijavanje pred The Jim Jones Revue.

The Jim Jones Revue u Tvornici kulture (Foto: Nino Šolić)

Jim Jones je po islasku na pozornicu uspostavo kontakt s publikom na prvu loptu i sve ono što se događalo narednih sat i pol vremena bio je prokleto dobar rock koncert.

Iako je grupa stilski do grla umočena u manirizam ranog rocka i rockabillyja izveden pankerskom brutalnošću, kako se koncert odmotavao pojavljivali su se i drugi utjecaji utkani u zvuk benda. Bio je tu prisutan i tračak Stonesovskog boogieja, teatralnosti Davida Bowieja i Nicka Cavea, kao i moćnog zeppelinskog hard rock kotrljanja. No sve ti „moderniji“ utjecaji su korišteni kao „žbuka“ puno starijeg zvuka, zbog čega Jim Jones Revue i jest zanimljiv bend jer se koristi oživljavanjem starije forme kroz upotrebu nešto modernijih stilskih figura. Možda je upravo taj specifični regresivni pristupa ono što ovu naizgled „renesansnu glazbenu pojavu“ čini tako prijemčivom i neizlizanom u današnje vrijeme. Ili smo jednostavno mi generacija nakupljenog stresa, kao i ona prije pola stoljeća, kojoj je u ovo krizno doba neizvjesne budućnosti cijelog jednog sistema potreban anti-otrov u obliku iskonske rock psihoze u kojem su pomireni i punk, psihodelija i hard rock.

„Rock N Roll Psychosis“ je doslovno i najbolji opis prvog dijela koncerta,  u središnjem dijelu je situacija nešto usporila, ali se počela ponovno zakuhavati s „Elemental“ i „Shoot First“ u kojima je Jim Jones uspješno uključio u publiku u pjevanje refrena da bi finalno „zakucavanje“ uslijedilo na bisu koji je započeo s „Hey, Hey, Hey, Hey“. Klimaks je nastavljen s „Dishones Jon“ i završnom „Princess & The Frog“ koja je uživo bila brža i još sirovija od snimke na debi albumu.

Možda je pravo pitanje koliko je vremena potrebno da jedan bend s tolikim energetskim isijavanjem na pozornici potpuno izgori? No nije li i samom rock n’ rollu predviđan brzi kraj toliko mnogo puta do sad? Nema bojazni, dokle god postoje bendovi poput The Jim Jones Revuea.

Zadnje od Izvješće

Idi na Vrh