Iznenađujuće kvalitetan povratak Petea Dohertyja i Carla Barata nakon jedanaest godina odvojenosti.
Tek je sad, kad je jedanaest godina od zadnjeg albuma konačno nastavljena priča, jasno vidljivo koliko je nenadoknadive štete naneseno sceni, izdavačima, promotorima, slušateljima, samom bendu i svima ostalima koji su na ovaj ili onaj način bili vezani uz Libertinese. Tri gotovo bezgrešna albuma i preduga tišina između njih, potaknuta u prvom redu gubljenjem kontrole Petea Dohertyja, učinili su od Libertinesa vječne talente i grupu nikad do kraja realiziranog potencijala.
Te 2003. Libertinesi su bili najveća priča u Londonu i „sljedeća velika stvar“ što se ostatka svijeta ticalo. Album „Up the Bracket“ iz 2002. označio je konačni kraj vladavine tada već umornog brit-popa i uspostavio međuoceansku ravnotežu nadirućeg garažnog revivala, kojeg su s druge strane Atlantika predvodili The Strokes i White Stripes. Ono što je posebno rajcalo engleske novinare i publiku je što su u kemiji između autorskog dvojca Doherty-Carl Barat prepoznali nove Lennona i McCartneyja. A to uvijek pali. Drugi album „The Libertines“ samo im je učvrstio status otočnih velikana, vješto balansirajući između punk naslijeđa i lo-fi poetike. Bilo je to konceptualno i nemarno remek-djelo nakon kojeg je sve otišlo kvragu.
„Anthems for Doomed Youth“, dakle treći album nakon jedanaest godina pauze, ispao je bolje no što se itko mogao nadati. Kritičarska pera očekivala su „stariji smo, zreliji, pametniji i dosadniji“ uradak, no Libertinesi su se, divna li čuda, vratili neočekivano svježi, inspirirani i poletni. Kao da se ništa nije dogodilo. Da rupa od jedanaest godina u njihovim glavama ni ne postoji, dokazuje i javna isprika benda kada je objava albuma iz tehničkih razloga kasnila tjedan dana.
„Barbarians“ vraća cijelu priču na našpanane početke benda, dok je već „Gunga Din“ okupana njihovim unikatnim melankoličnim buntovništvom u kojoj donimira lijena, topla i blaga crta Dohertyjevog vokala. Takva autorska formula, pri kojoj naizgled nema velike razlike između demo i studijske snimke, uzdiže i „Anthem for Doomed Youth“, „You’re My Waterloo“, „The Milkmans Horse“, kao i „Iceman“, neprikriveni favorit albuma.
„Fame i Fortune“ je razdragana posveta Londonu, grada koji ih nikad nije prestao voljeti, a na istom skladateljskom tragu je i „Glasgow Coma Skale Blues“. Libertinesi se i dalje uporno trude izbjegavati sviračka kompliciranja i nabrijanu produkciju, njihove ogoljene vizije zablistaju u „Belly of the Beast“, „Heart of the Matter“, gdje se po običaju lijeno ubrzavaju, a puna peta brzina postignuta je u „Fury of Chonburi“. „Dead of Love“ je završna, petominutna gradacija, katarzični kraj albuma koji je prekršio sva pravila o reunion izdanjima i učinio Libertinese sljedećim velikim bendom. Opet!
Ocjena: 10/10
(Virgin EMI, 2015)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
