The National ‘I Am Easy to Find’ – reliquiae reliquiarum

Premda se ni za jednu pjesmu ne može reći da je loša ili ispodprosječna, jednako tako se ni za koju ne može reći ni da je sjajna ili iznadprosječna. Sve ostaje na ravnodušnoj crti koja može proizvesti čak i više boli nego da je slučaj da je materijal kriminalno loš.

The National “I Am Easy to Find”

Stajali smo lani na tribinama Šalate i uživo svjedočili kako se The National, jedan od najomiljenijih bendova ovdašnje publike udaljava od naših srca kao balon kojem smo pustili uzicu ili lampion koji smo poslali u vis sa željom da još koji put zagolica našu maštu kako je to neodoljivo činio prije desetak godina. Dijelom razloga za to bila je i neobična odluka benda da na tom nastupu okuša nove pjesme “So Far So Fast” i “Quiet Light” koje će se naći na njihovom idućem albumu za koji sad znamo da se zove “I Am Easy To Find” i dostupan je našim zvučnicima već nekih desetak dana.

Da nam je netko tada rekao kako će “Quiet Light” koju smo već tada otpisali kao nezanimljiv broj napisan po uhodanoj špranci biti jedna od najboljih pjesama s novog albuma, možda ne bismo nužno sumnjali u tu objavu, ali bismo se svakako nadali da to ipak neće biti slučaj. No, nakon što je novi album najavljen singlovima poput “You Had Your Soul With You” i “Light Years”, te pogotovo bezličnom “Hairpin Turns”, sve je nedvoznačno upućivalo na to da nam The National nema ponuditi više ništa što će nas očarati, zaintrigirati ni izvuči iz cipela. Zatim je dan prije izlaska ploče ponuđena i “Rylan”, pjesma koja se vuče po setlistama benda još valjda od dana “High Violet” i smatra se favoritom obožavatelja koji ih prate ozbiljnije nego oni koji poznaju tek materijal sa ploča. No, ni ova pjesma nije ponudila nikakvo iskupljenje i potvrdila je da je po pitanju novog albuma manje-više sve izgubljeno.

“I Am Easy to Find” donosi šesnaest pjesama od kojih svaka dolazi s obećanjem ili nadom da će otvoriti neka vrata u našim ušima ili srcima, no ni jedna od njih to u potpunosti ne uspijeva. Od tih šesnaest dvije su tek jednominutni instrumentalni skitovi, no i ovako album prebacuje kritičnu duljinu trajanja od sat vremena, što je mnogo u bilo kojem pogledu, a pogotovo kada je slušanje obilježeno podijeljenim osjećajima obožavatelja koji za svaku od ponuđenih pjesama zna kad je bend snimio nešto slično, ali bolje, u prošlosti.

Album prati i istoimeni film redatelja Mikea Millsa u kojem glumi Alicia Vikander, a objavljen je u kratka polusatnoj verziji i onoj dužoj od 68 minuta. Sam album je nakrcan gostovanjima brojnih kolegica kao što su Lisa Hannigan, Sharon Van Etten, Mina Tindle, Kate Stables iz This is Kit i Gail Ann Dorsey, ali ništa od navedenog ne donosi neku presudnu prevagu po pitanju kvalitete, štoviše čini se kako su ženski vokali odjednom preforsirano sveprisutni. Premda se ni za jednu pjesmu ne može reći da je loša ili ispodprosječna, jednako tako se ni za koju ne može reći ni da je sjajna ili iznadprosječna. Sve ostaje na ravnodušnoj crti koja može proizvesti čak i više boli nego da je slučaj da je materijal kriminalno loš.

Odslušali smo The National, uzica balona je puštena. Nadati se da će ovaj bend snimiti još jedan “Boxer” jednako je besmisleno kao od Hladnog piva očekivati novi “Džinovski”. Taj film nećete gledati, ali možete pogledati “I Am Easy to Find” ako imate pola sata ili sat vremena viška. Film je navodno lijep, ali ja vam to ne mogu potvrditi. Nakon nekoliko uzastopnih slušanja pratećeg mu albuma izgubio sam volju za daljnje suočavanje s osjećajima koje ovaj budi u meni. Glupo je nakon slušanja ploče osjećati kao da si prekinuo s grupom i možda s vremenom prijeđemo preko razlika i pronađemo neku ljepotu u svemu tome, ali zasad nam sigurno treba neka vrsta predaha od pogleda na ostatke ostataka nekad veličanstvenog benda.

Ocjena: 6/10

(4AD, 2019.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh