The New Basement Tapes ‘Lost On The River’ – super-grupa za sva vremena

Jim James, Elvis Costello, Marcus Mumford, Taylor Goldsmith i Rhiannon Giddens pod producentskom palicom T Bone Burnetta – ne može biti loše ni da se podvrgnu grupnoj lobotomiji.

The New Basement Tapes 'Lost On The River'
The New Basement Tapes ‘Lost On The River’

Album ove uistinu super-grupa izvrsnih glazbenika i vokala iz tri generacije okupljenih pod imenom The New Basement Tapes objavljen u studenom prošle godine na sreću je došao i do naših krajeva u fizičkom obliku. Obzirom na diskografske prilike, kupovnu (ne)moć publike i našu nevičnost izlaska iz krize ulijeva nadu kad jedan ovakav album nema samo distribuciju preko streaming servisa, koji će po svoj prilici biti budućnost za male i nemoćne ekonomije, jer, eto, ima recentnih stvari u kojima dobra produkcija igra značajnu ulogu, a također nije u pitanju nešto što će tako lako izvjetriti s nekim novim trendovima.

Kako i ime govori naglasak je na ‘izgubljenim pjesmama’ Boba Dylana iz vremena „Podrumskih snimki“ koje je The New Basement Tapes prearanžirao i zaogrnuo u fascinantno vintage ruho koje naravno igra po svim pravilima moderne produkcije, što baš i nije čest slučaj jer obično ono što se podrazumijeva pod modernom produkcijom često zna biti osiromašeno za sadržaj, dok vice versa vintage pristup naravno ne diše u istom ritmu s ‘modernim’.

Koliko je cijela priča oko The New Basement Tapesa bila zanimljiva svjedoči i dokumentarni film snimljen o ovom prijeporu, a u isti je bio uključen i sam Bob Dylan. Za početak producent T-Bone Burnett dao si je oduška i hrabro složio kompleksnu i široku stilsku sliku; ima tu i countryja i word musica pa čak i začina new agea uklopljenih u dylanov folk i naravno rock i blues ne treba gubiti iz vida, dok su Costello, Mumfors, Giddens, Goldsmith i James starateški raspoređeni na čak 20 pjesama koje svatko od njih pjeva u svom prepoznatljivom stilu, dakle nema ni trunke oponašanja Dylana, svi pjevači su apsolutno suvereni na svom terenu. U tom sklopu izlazi Dylanov genij kao vlasnika matrice, dok se za nadogradnju iste može skinuti kapa svima koji su sudjelovali, čak i Johnnyju Deppu, glazbeno-glumačkom bonvivanu koje je nanjušio dobru stvar i dokotrljao svoje dupe u studio te dao gitaristički obol u pjesmu „Kansas“ koju su otpjevali Marcus Mumford i Taylor Goldsmith.

[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=BDUDx15KdkI[/youtube]

Teško je reći koji je najjači niz albuma. Cijeli je album je jaki niz. Za primjer se mogu uzeti četiri uvodne pjesme; ”Down On The Bottom” otvara album i pjeva ju nitko drugi do Jim James iz My Morning Jacket koja se u tom trenutku čini najjačom na albumu, no Elvis Costello u „Married To My Hack“ nakon toga uvjeri svakog da je to ‘u biti’ pjesma koja je oduvijek bila napisana za njega, uz Marcusa Mumforda i Taylor Goldsmith se potom jeca poput najzatucanijeg rednecka uz “Kansas”, da bi trenutno najženstveniji glaz na planeti Rhiannon Giddens otvorio petu dimenziju sa “Spanish Mary”. Nakon toga kao slušatelj nemoćno do kraja albuma pokuštavate zaključiti tko se u tom naizmjeničnom natjecanju više iskazao, da bi sa svakim novim slušanjem osjećali novu i novu dimenziju kompaktnosti tog benda i time zaključili da je pobrojano društvo (naravno uz niz izvrsnih instrumentalista) u stvari oživljavalo The Bend, prvo kao zasebno tijelo, a potom kao Dylanovu pratnja, ali ne pratnju u klasičnom smislu, jer Bob je bio mudar i tada, nije on ‘podjarmio’ The Bend, već mu je došao kao pridruženi član, netko tko je crpio inspiraciju iz već nadahnutog i formiranog benda. Upravo na tom tragu djeluje i The New Basement Tapes; nadahnuća se pretapaju, izviru jedno iz drugog, metamorfoziraju i u konačnici grade lepezu u kojoj nekad jedva da se može i Dylan osjetiti u tragovima, a onda opet zapljusne val u kojem se ništa drugo ni ne razaznaje osim njega kao glavne inspiracije.

The Basement Tapes je uistinu značajan projekt i super-grupa u pravom smislu te riječi, a nipošto profesionalci bez vizije skupljeni na jednom mjestu i jednom trenutku. The Basement Tapes je dokaz da super-grupa jedino ima opravdanje ako ima viziju svog bivstva. Makar i jednokratnog.

Ocjena: 10/10

(Harvest / Universal Music, 2014.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X