‘The Northman’ nije ni akcijski spektakl, niti arthouse klasik. Zapravo više djeluje poput pretencioznog B-filma.
Redatelj Robert Eggers sa svoja prva dva filma “The Witch” i “The Lighthouse” zasjao je kao jedna od tri (uz Arija Astera i Jordana Peelea) najveće zvijezde žanra koji se u posljednje vrijeme naziva “elevated horror”. Sam naziv jest malo blesav, ali označava pokušaj povratka svojevrsne dubine i pameti u žanr koji je prethodno dugo stagnirao u klišejima ili se zadovoljavao tek kantama krvi prolivenima na ekranu. Spomenuti autori, kao i nekolicina drugih, više su pozornosti posvetili atmosferi i psihologiji u duhu svevremenskih klasika žanra poput primjerice “Rosemary’s Baby”, “The Omen” ili čak “The Exorcist”.
Oba spomenuta Eggersova filma bila su izvrsna na svoj način. Folklor “The Witch” smješten u Novu Englesku ranog sedamnaestog stoljeća i prisustvo zlokobnoga jarca u kojemu spavaju neke zle sile stvorile su jedan od najefektnijih filmova strave prošlog desetljeća, dok je put u ludilo na osamljenom otoku u “The Lighthouse” krasila fenomenalna igra između Willema Dafoea i Roberta Pattinsona, a divna crno-bijela fotografija predstavljala je hommage Ingmaru Bergmanu i njegovom čarobnom kamermanu Svenu Nykvistu.
Očekivanja su stoga bila velika pred njegov treći film, sjevernjački ep “The Northman” u kojemu je Eggers trebao značajnije istupiti iz žanra horora, ali zadržati svoj jasni autorski rukopis pričajući vječnu priču o fratricidu, izgonu i osveti. Tim više što su prvi dojmovi kritike i publike donosili valove hvalospjeva. No, negdje je nešto pošlo po zlu. Razočarani bi mogli biti i oni koji su očekivali akcijski spektakl, ali i oni koji su tražili Eggersovu “elevated” kvalitetu.
Najočitiji nedostatak filma leži u njegovom scenariju koji je Eggers napisao s islandskim pjesnikom i dramaturgom Sjónom. Prije svega, kostur ove priče star je stoljećima i neprestano se ponavlja na filmu. Imamo kralja (Ethan Hawke) kojeg ubija njegov brat (Claes Bang) kako bi oženio njegovu ženu (Nicole Kidman) i njegovog sina (Alexander Skarsgard) prokleo na život proveden u kontemplaciji osvete. Autori se niti ne pokušavaju praviti da je riječ o originalnom konceptu, pa kraljevića krste znakovitim imenom Amleth.
Neoriginalnost zapleta mnogo je manji problem od dijaloga koji su toliko pretjerano bombastični da počesto izazivaju susramlje. U skladu s tim i glumačke su izvedbe rubno karikaturalne i sve bi možda donekle i funkcioniralo na razini nekog B-filma da Eggers uporno ne ustraje na svojim “arthouse” principima. Rezultat je u konačnici gotovo komičan u žongliranju između oprečnih nagona, a stvar dodatno pogoršava i šuplja romantična potka između Skarsgarda i Anye Taylor-Joy. Dodajmo k tome i nepotrebno inzistiranje na engleskom s tvrdim naglascima i par “glazbenih brojeva” i vjerojatno ćete se početi osjećati jednako kao i likovi koji su u filmu pojeli čorbu s ludim gljivama.
Ipak, nije sve u filmu za odbaciti. Eggersov Nyquist, snimatelj Jarin Blaschke još jednom je odradio vrhunski posao. Ima tu ponovno kadrova koji djeluju poput posvete velikom švedskom autoru, ali i drugim divovima kinematografije poput, primjerice, Akire Kurosawe. Ima i divnih krajobraza, krvavih “tracking shotova”, a tu je i finalni okršaj u vatri koji istovremeno doziva u sjećanje Star Wars i Conana. Usto, stručnjaci naširoko hvale povijesnu autentičnost seta, kostimografije i izgovora nordijskih pojmova, a i akcijske scene tehnički su sjajno izvedene. Kombinacija brutalnosti i ljepote gotovo je dovoljna da dugačkih 146 minuta “The Northmana” učini podnošljivim, ali od Eggersa ipak moramo očekivati mnogo više od podnošljivosti.
Ocjena: 6/10
(Universal Pictures, 2022.)