Prva polovica filma ne donosi mnoge zamjerke osim nemaštovitosti i klišeja, ali glavni problemi filma stupaju na snagu u dijelu kad Amorth u duhu Roberta Langdona zagrebe u crkvene tajne, a Averyjev film se pretvara u poligon za pilatovsko pranje ruku od najvećih grijeha institucije.
Kao i filmovi o bilo kojoj zamislivoj temi na svijetu, i oni o egzorcizmu se dijele na dobre i loše. Specifičan problem uradaka nastalih u upravo ovom podžanru horora jest taj da u kategoriju dobrih spada samo jedan, dok su svi ostali u onoj drugoj kategoriji. Taj jedan ne treba posebno predstavljati, riječ je o pedeset godina starom rodonačelniku podžanra “The Exorcist” Williama Friedkina, filmu koji se nedvojbeno može uvrstiti u sam vrh najboljih ostvarenja u povijesti kinematografije, a kad se nosite s takvom konkurencijom, teško je snimiti išta iole dostojno spominjanja u istoj rečenici s time.
“The Exorcist” je prije pola stoljeća predstavio sva pravila filma o opsjednutosti, a svaki naredni ih nemaštovite prepisuje: okretanje glave za 180 stupnjeva, riganje na daljinu, spiderwalk, obrtanje raspela, bogohulno prostačenje opsjetnutog (uglavnom djeteta) i ispisivanje poruka ispod kože samo su neki od klišeja koji su prvi put predstavljeni u Friedkinovom remek-djelu, a danas je praktički nemoguće snimiti film u tom žanru, a da se cijeli popis u njemu ne ponovi. Reklo bi se, ako ste vidjeli jedan, vidjeli ste sve, ali samo prve ljubavi se broje, sve je ostalo nemaštovito prepisivanje izvornika.
I sam Friedkin shvatio je da je upravo “The Exorcist” film zbog kojeg će njegovo ime ostati upamćeno u povijesti (premda je Oscar odnio za “The French Connection” dvije godine ranije) te mu se u posljednje vrijeme sve češće vraća. Prije par godina posvećen mu je briljantni dokumentarac “Leap of Faith: William Friedkin on the Exorcist”, video esej Alexandrea O. Philippea koji se bavi nastankom i porukama ovog seminalnog djela, a sam Friedkin vratio se temi i u vlastitom (neuspjelom) dokumentarcu i svom posljednjem filmu “The Devil and Father Amorth” u kojem se bavio slučajem stvarnoga egzorcista, oca Gabrielea Amortha, službenog rimskog istjerivača đavla koji je obavio desetke tisuća obreda i napisao mnoge knjige o svojim iskustvima pri susretima s demonima.
Došlo je vrijeme da se ti njegovi zapisi i holivudiziraju, a njegova stvarna iskustva dodatno zafantaziraju u novome filmu australskog redatelja Juliusa Averyja kojeg možda najbolje pamtimo po simpatičnom B-hororu o nacističkim zombijima “Overlord”. Uloga Amortha pripala je novozelandskom oskarovcu Russellu Croweu, a priča prati njegov pokušaj egzorcizma nad dječakom u španjolskom San Sebastianu pri kojem u stilu jeftine verzije “Da Vincijeva koda” Dana Browna usput nabasa na neke strogo čuvane tajne iz povijesti Crkve.
Amorth je, dakle, doista služio kao naslovni papin egzorcist od osamdesetih do svoje smrti u prošlom desetljeću, a kako se radnja ovog filma odvija 1987., papa bi trebao biti Ivan Pavao II, no u filmu je to neki bezimeni, neobrijani papa kojeg igra Franco Nero, starijoj publici poznatiji kao izvorni revolveraš Django ili pak “onaj talijan iz Neretve”. Averyjev film tako se uklapa u cijeli batch istovremeno objavljenih filmova o kojima smo ovih dana pisali, poput “Air” i “Tetris” koji se odvijaju u osamdesetima i to vam stalno nabijaju na nos soundtrackom. “The Pope’s Exorcist” se odlučuje za Faith No More, zatim neobično – ali zbog zemlje porijekla redatelja shavtljivo – The Saints s “(I’m) Stranded” i, sad već potpuno nezaobilazne Violent Femmes, ovaj put s “Gone Daddy Gone”. Nema puno veze s demonima, ali muzika je barem dobra.
Prva polovica filma ne donosi mnoge zamjerke osim nemaštovitosti i klišeja, ali glavni problemi filma stupaju na snagu u dijelu kad Amorth u duhu Roberta Langdona zagrebe u crkvene tajne, a Averyjev film se pretvara u poligon za pilatovsko pranje ruku od najvećih grijeha institucije. Naivno je očekivati da će Crkva svoje grijehe priznati i za njih se pokajati, ali u ovom filmu ti se grijesi, u skladu s kršćanskom praksom, samo lakonski prepisuju izravnom djelovanju Sotone. Stvari postaju još gore kad se Amorth u jednoj sceni ovlaš požali na zataškivanje slučajeva seksualnog zlostavljanja u Vatikanu koje ga, navodno, snažno pogađa. Pa što ne ode svom dobrom prijatelju papi Djangu pa da skupa raskrinkaju to leglo zla? Trideset godina je imao priliku, a sad plače na filmu. Takvi postupci djeluju kao izravno vrijeđanje silnog broja žrtava koje su to zlostavljanje trpjele.
Da nema takvih notornih poteza, “Papin egzorcist” bi se mogao provući s napola prolaznom ocjenom temeljenom uglavnom na karizmi Russella Crowea, uz dodate bodove za glas demona koji pripada Ralphu Inesonu, glumcu kojeg ljubitelji filmova strave pamte po sjajnoj ulozi u “The Witch” Roberta Eggersa. A možda bi se moglo podnijeti i da priča o Amorthu doživi pokoji nastavak u stilu spomenute franšize nastale prema romanima Dana Browna. Ovako, ostaje nam samo da se pomolimo da nam ovaj film ispari iz sjećanja i mnogo prije nego u listopadu izađe nastavak ili reboot izvornog “The Exorcist” i to u režiji Davida Gordona Greena, istog onog čovjeka koji je usrao reboot “Halloweena”. Gospodine, smiluj se!
Ocjena: 2/10
(Sony Pictures Releasing, 2023.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
