Usprkos kasnijim hitovima i nekolicini stvarno dobrih izdanja poput bestselera ‘Learning to Crawl’, Pretendersi svoj legendarni status ipak prvenstveno duguju nesretnoj originalnoj postavi u kojoj su uz Chrissie Hynde i vjernog joj bubnjara Martina Chambersa stajali gitarist James Honeyman-Scott i basist Pete Farndon.
Dvojica zadnjespomenutih učestvovala su samo na snimanju prve dvije ploče, nakon čega su u razmaku od nepunih godinu dana umrli od droge, no njihova sjena još se dugo nadvijala nad Chrissie i Pretendersima koji su se s vremenom sve više pretvarali u njezin prateći bend. U posljednje vrijeme, međutim, Hynde je u više navrata, posebno na stageu, dokazala kako aktualni sastav itekako ima pravo nositi slavno ime, a konačnu potvrdu predstavlja i ovog mjeseca objavljeni „Hate For Sale“.
Kao i njihovi prekooceanski suvremenici iz X-a, Pretendersi se novim materijalom vraćaju na ‘mjesto zločina’, u dane kada su predstavljali jednu od najinteresantnijih novovalnih formacija, podjednako utemeljenu u pop-rock tradiciji i punku kao svojevrsnoj negaciji iste. Uz pomoć producenta Stephena Streeta, čovjeka zaslužnog za „Strangeways, Here We Come“ The Smithsa i „Parklife“ Blura, uspjeli su iznova kreirati zvuk s početaka, do te mjere da će se upućenijima povremeno činiti da slušaju neku apdejtanu, svježe remasteriranu verziju „Pretendersa“ ili „Pretendersa II“.
Tako ćete u reggae/dubu „Lightning Man“ prepoznati „Private Life“ s debija, u Bo Didleyjevskoj tutnjavi bubnjeva koja prati „Didn’t Want To Be This Lonely“ rani singl „Cuban Slide“, a nije teško uočiti ni nerijetka naslanjanja novih skladbi koje potpisuju Hynde i gitarist James Walbourne na klasike šezdesetih i sedamdesetih, počevši od rhythm’n’bluesa i garažnog rocka do artu sklonijih glam i (proto) punk izvođača.
To, međutim, ne treba shvatiti kao pretjerani prigovor – današnji Pretendersi su gotovo jednako energični i našpanani kao 1980., a brutalna naslovna pjesma, power pop „Maybe Love is in NYC“, „Lightning Man“ i fini soul „You Can’t Hurt a Fool“ ne zaostaju previše za svojim poznatijim prethodnicama i srodnicama.
Chrissie je, istini za volju, ponovno demonstrirala da joj tekstovi nisu jača strana, što nije tako izraženo u bijesnom obračunu s bivšim u „Hate For Sale“, ali ozbiljno ‘bode uši’ u kompleksnijim lirskim slikama završne klavirske balade „Crying in Public“, gdje joj stihovi prečesto djeluju poput bjegunaca iz dnevnika neke čeznutljive tinejdžerice.
Pridodamo li tome i zaista slabu „Junkie Walk“, postat će jasno zašto ovaj album ipak nije u rangu onih na koje toliko nalikuje. S druge strane, nudi dovoljno razloga da ga svrstamo u gornji dom njihove diskografije, što poslije svih tih godina provedenih na sceni zaista nije mala stvar.
Ocjena: 7/10
(Rough Trade, 2020.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
