The Pretenders ‘Hate For Sale’ – povratak na ‘mjesto zločina’

Usprkos kasnijim hitovima i nekolicini stvarno dobrih izdanja poput bestselera ‘Learning to Crawl’, Pretendersi svoj legendarni status ipak prvenstveno duguju nesretnoj originalnoj postavi u kojoj su uz Chrissie Hynde i vjernog joj bubnjara Martina Chambersa stajali gitarist James Honeyman-Scott i basist Pete Farndon.

The Pretenders ‘Hate For Sale’

Dvojica zadnjespomenutih učestvovala su samo na snimanju prve dvije ploče, nakon čega su u razmaku od nepunih godinu dana umrli od droge, no njihova sjena još se dugo nadvijala nad Chrissie i Pretendersima koji su se s vremenom sve više pretvarali u njezin prateći bend. U posljednje vrijeme, međutim, Hynde je u više navrata, posebno na stageu, dokazala kako aktualni sastav itekako ima pravo nositi slavno ime, a konačnu potvrdu predstavlja i ovog mjeseca objavljeni „Hate For Sale“.

Kao i njihovi prekooceanski suvremenici iz X-a, Pretendersi se novim materijalom vraćaju na ‘mjesto zločina’, u dane kada su predstavljali jednu od najinteresantnijih novovalnih formacija, podjednako utemeljenu u pop-rock tradiciji i punku kao svojevrsnoj negaciji iste. Uz pomoć producenta Stephena Streeta, čovjeka zaslužnog za „Strangeways, Here We Come“ The Smithsa i „Parklife“ Blura, uspjeli su iznova kreirati zvuk s početaka, do te mjere da će se upućenijima povremeno činiti da slušaju neku apdejtanu, svježe remasteriranu verziju „Pretendersa“ ili „Pretendersa II“.

Tako ćete u reggae/dubu „Lightning Man“ prepoznati „Private Life“ s debija, u Bo Didleyjevskoj tutnjavi bubnjeva koja prati „Didn’t Want To Be This Lonely“ rani singl „Cuban Slide“, a nije teško uočiti ni nerijetka naslanjanja novih skladbi koje potpisuju Hynde i gitarist James Walbourne na klasike šezdesetih i sedamdesetih, počevši od rhythm’n’bluesa i garažnog rocka do artu sklonijih glam i (proto) punk izvođača.

To, međutim, ne treba shvatiti kao pretjerani prigovor – današnji Pretendersi su gotovo jednako energični i našpanani kao 1980., a brutalna naslovna pjesma, power pop „Maybe Love is in NYC“, „Lightning Man“ i fini soul „You Can’t Hurt a Fool“ ne zaostaju previše za svojim poznatijim prethodnicama i srodnicama.

Chrissie je, istini za volju, ponovno demonstrirala da joj tekstovi nisu jača strana, što nije tako izraženo u bijesnom obračunu s bivšim u „Hate For Sale“, ali ozbiljno ‘bode uši’ u kompleksnijim lirskim slikama završne klavirske balade „Crying in Public“, gdje joj stihovi prečesto djeluju poput bjegunaca iz dnevnika neke čeznutljive tinejdžerice.

Pridodamo li tome i zaista slabu „Junkie Walk“, postat će jasno zašto ovaj album ipak nije u rangu onih na koje toliko nalikuje. S druge strane, nudi dovoljno razloga da ga svrstamo u gornji dom njihove diskografije, što poslije svih tih godina provedenih na sceni zaista nije mala stvar.

Ocjena: 7/10

(Rough Trade, 2020.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X