The Rolling Stones ‘Goats Head Soup (Deluxe Edition)’ – ovisnik i superstar prekidaju niz

Nakon nekoliko dodatnih slušanja ‘Goats Head Soup’ u novom raskošnom izdanju možda će vam se učiniti kako je ovaj album ipak bolji nego što ste pamtili.

The Rolling Stones “Goats Head Soup”

Kad se priča o najboljim nizovima albuma u povijesti glazbe svatko može imati neke svoje favorite, ali oko nekih stvari se uvijek svi slože, pa se tako uvijek neizbježno navode serije The Beatlesa i Boba Dylana iz šezdesetih te besprijekorni niz The Rolling Stonesa između 1968. i 1972. koji uključuje vječne klasike “Beggars Banquet”, “Let It Bleed”, “Sticky Fingers” i “Exile on Main St.” Kad se govori o takvim nizovima, osim ako ne govorimo o onima koji započinju prvim ili završavaju zadnjim izdanjem, logika stvari jasno nam poručuje i još jednu stvar, a to je da album prije i album poslije niza automatski ne spadaju u nj, te se tako ne ubrajaju u najbolja ostvarenja tog izvođača. Ovdje je pogotovo na udaru onaj album koji dolazi nakon niza, jer tu dolazi do aktivne procjene u kojoj kažemo: “to je to; ovo više ne spada u niz.”

U slučaju The Rolling Stonesa album u pitanju je “Goats Head Soup” koji je u kolektivnoj svijesti ostao upamćen po jednom od velikih hitova benda, baladi “Angie” iz pera Keitha Richardsa i po jednoglasno utvrđenoj činjenici da nije bio jednako dobar kao njegova četiri prethodnika. Danas smo ponovno u prilici preispitati mišljenje o ovoj ploči budući da je pred nama u deluxe obliku kao još jedno u nizu reizdanja koja na bazi od jednog godišnje izlaze kronološkim redoslijedom.

Ako postavite pitanje gdje leži problem s “Goats Head Soup” i zašto je slabiji od “slavnoga niza”, ne postaje jednoznačni odgovori, ali postoji ono što stranci nazivaju “konvencijalnom mudrošću” i narativi koji se prenose i prepisuju, a govore o tome kako je Mick Jagger tada postajao superzvijezdom kakvu svijet još nije vidio dok je Keef sve više tonuo u ovisnosti. O tim stvarima djelomično i doslovno svjedoče neke od pjesama na albumu, pa tako Richardsovu situaciju otkrivamo u antihimni o tzv. spuštalici “Comin’ Down Again”, dok Mickovo graviranje među zvijezde možemo naslutiti primjerice u završnoj “Star Fucker” kojoj je u nas novo poglavlje osigurala istoimena pjesma Psihomodo Popa, što je pak posredno možda i djelovalo na činjenicu da su Stonesi upravo tu pjesmu odsviraju na svom koncertu na zagrebačkom hipodromu temeljem broja glasova publike na tada novom i slabo upoznatom mediju internetu.

Na koricama albuma ova je pjesma zavedena pod nazivom “Star Star”, valjda kako ne bi razjarila puriste, no to je jedan od rijetkih ustupaka u tom smjeru. Štoviše, čini se kako i sam naziv albuma, kao i mjegova alternativna naslovnica koja takvu čorbu doslovno prikazuje, aludiraju na ikonografiju koja se povezuje s crnom magijom. Tako i danas, gotovo pola stoljeća kasnije, neki iz crkvenih krugova koriste primjer ove ploče kao kakav krunski dokaz povezanosti rock and rolla i sotonizma. Kao dodatan prilog ovoj tezi mogli bi na vatru nabaciti i uvodnu pjesmu “Dancing With Mr. D” u kojoj inicijal, naravno, stoji za “Devil”, ali ta pjesma je usprkos sjajnom grooveu i odličnom Keithovom radu zapravo ostala na razini karikature po pitanju teksta, pogotovo ako joj se uz bok stavi srodna joj “Sympathy For The Devil” sa svojim filozofskim kontekstom i referiranjima na Bulgakova.

Na drugim mjestima valja izdvojiti i drugi singl s albuma “”Doo Doo Doo Doo Doo (Heartbreaker)”, kao i “Winter” koja zvuči kao da je mogla pobjeći iz kataloga Vana Morrisona iz toga vremena. Pjesma “100 Years Ago” možda je i najljepši komad glazbe koji je bend ponudio na ploči, no isto tako neka mjesta koja bi se na papiru mogla činiti kao materijal za popunjavanje mjesta, poput recimo akustičnog bluesa “Hide Your Love” zapravo su napisana i izvedena s dovoljno nadahnuća da prerastu takvu kategorizaciju.

A i nije da je tu nešto trebalo popunjavati, dapače. Dokaz tome su pjesme koje se nisu našle na albumu, a sada su napokon dostupne na dodatnom disku ovog reizdanja. Riječ je o pjesmama “Criss Cross” koja je objavljena kao najavni singl ranije ove godine, zatim “All The Rage” koja je jedina za koju je relativno jasno zašto se činila suvišnom na ploči, ali i pjesmi “Scarlet” na kojoj gostuje veliki Jimmy Page, a koja je mogla biti velikim hitom u ono vrijeme, pa možda čak i promijeniti sliku cijeloga albuma nabolje u očima publike. Ona se na bonus disku osim u izvornom miksu pojavljuje i u remiksevima bendova The War on Drugs i The Killers, a tu je i još nekoliko alternativnih i demo verzija pjesama s izvorne ploče među kojima se posebno ističe spomenuta “Dancing With Mr. D” bez vokala koja na taj način dopušta Richardsovom geniju da zabljesne punim sjajem.

Osim izvornog albuma s novim masteringom te spomenutog diska s dodatnim materijalom, deluxe izdanje donosi i koncertni album koji je već početkom prošlog desetljeća objavljen samostalno pod imenom “The Brussels Affair” u arhivskoj seriji live albuma “From the Vault”. Riječ je o koncertu zabilježenom u glavnom gradu Belgije u vrijeme objavljivanja albuma čiji set od petnaest pjesama osim četiri broja s “Goats Head Soup” čini isključivo materijal s četiri albuma iz legendarnog niza od četiri albuma s kojima smo započeli priču. Među njima se posebno ističu “You Can’t Always Get What You Want” i “Midnight Rambler” koje s impozantim trajanjima od jedanaest, odnosno trinaest minuta, čine glavninu središnjeg dijela albuma/koncerta.

Nakon nekoliko dodatnih slušanja “Goats Head Soup” u novom raskošnom izdanju možda će vam se učiniti kako je album ipak bolji nego što ste pamtili. Vjerojatno nećete pomisliti da je nepravedno isključen iz niza i da je jednako dobar kao primjerice “Exile” ili “Sticky Fingers”, ali svakako je riječ o vrlo dobroj, gotovo odličnoj ploči čiji se utjecaj možda i danas može čuti, na primjer u radu spomenutih bendova koji su se prihvatili remikseva pjesme “Scarlet”. Nastavimo li narativ o podijeljenosti ploče energijama Jaggera i Richardsa, mogli bismo ustvrditi da se ekipa Adama Granduciela uvrgla na Keithov melankolični cool, dok Brandon Flowers i njegovi više naginju ka Mickovoj bombastičnosti. Ako je i to djelomična ostavština ovog albuma, već i to samo govori kako nije riječ o djelu koje se i u jednom tako velikom opusu može lako otpisati kao beznačajno.

(Polydor Records, 2020.)

Zadnje od Osvrt

Idi na Vrh
X