U produkciji Warner Brothersa na Netflix je stigla prva sezona dugo iščekivane adaptacije kultnog stripa.
Kada je 1989. izašao prvi broj The Sandmana pod naslovom Preludes / Nocturnes (na hrvatski preveden samo kao Sandman. Knjiga prva, u izdanju Fibre), priča o vladaru snova Morpheusu, koju je napisao Neil Gaiman, a oslikao niz likovnih umjetnika, odjeknula je svijetom stripa. Iako su je mnogi smatrali pretencioznom jer je vješto spajala književnost i devetu umjetnost, nije joj dugo trebalo da zasluži kultni status. Tako se već od devedesetih javljaju ideje za adaptaciju, ali u formi filma (serije nisu imale dovoljno velik budžet), što bi uvelike osakatilo bogati svijet oslikan u stripovima jer bi mnogi dijelovi morali biti izbačeni. Srećom, u vremenu streaminga i visokobudžetnih serija Sandman dolazi kao naručen.
Od svojih početaka Sandman izlazi u epizodama, a ta epizodičnost je zadržana i u seriji, a javlja se kao poprilično osvježenje u moru serija koje se reklamiraju kao „desetosatni film“, a u kojima se radnja nastavlja iz epizode u epizodu. U Sandmanu ima par tema koje se provlače kroz čitavu sezonu, ali svaka epizoda ima glavu i rep, vlastitu temu, a usudila bih se reći i vlastiti žanr. Od povijesnih priča, preko avanturističkih, detektivskih, fantasyja, pa čak i komičnih, sve do punokrvnih psiholoških horora, kakva je npr. maestralna peta epizoda „24/7“, u kojoj se glavni lik skoro ni ne pojavljuje, a koja je i prije ove ekranizacije adaptirana u nezavisnoj amaterskoj (obožavateljskoj) produkciji, doduše s puno slabijim scenarijem nego u seriji Warner Brothersa.
Produkcija je koštala vrtoglavih 15 milijuna dolara po epizodi i malo je reći da je serija Sandman u svakom pogledu raskošna, do te mjere da npr. boje u kadru ili neobična gluma odvlače pažnju od same radnje, slično kao u snu, što je, sudeći po intervjuima s Gaimanom, namjerno. Poznavatelji njegovog rada neće se iznenaditi kada ga vide kako zadovoljno govori: „dugo nam je trebalo da dođemo do ovoga, ali da smo to pokušali ranije, ne bismo dobili ovo, da zaista možemo napraviti Sandmana kako treba i da nam ljudi to dopuste, a napravili smo ga“ (manji spoileri na linku).
Ne bi ljudi bili ljudi kad bismo se svi s njim složili. Naime, i Netflix i Warner Brothers, a i sam Gaiman, već su doživjeli poprilično loše reakcije dijela publike, i to mjesecima prije nego što je serija izašla, kada je objavljena kasting lista. Začudo, na glavnog glumca Toma Sturridgea koji utjelovljuje Morpheusa nije bilo skoro nikakvih pritužbi iako se razlikuje od svoje stripovske verzije (u stripu ima skroz crne oči i dugu čupavu kosu), a njegov gavran Matthew (Patton Oswald) dobio je čak i pohvale, isto kao i glavni negativac ove sezone Corinthian (Boyd Holbrook), čiji je lik dobio puno više prostora nego u stripu, što je pozitivna strana toga što je pisac bio na setu i ubacio ga u radnju prethodnih stripova.
Na promjenu i spola i rase Luciena, koji je u seriji postao Lucienne (Vivienne Acheampong), kao i na hrpu sporednih likova sa sličnim promjenama u odnosu na strip, također nije bilo većih pritužbi. Poneki obožavatelji žalili su se što Charles Dance glumi Rodericka Burgessa, malicioznog dominantnog patrijarha, praktički istu ulogu kao u Seriji Čije Se Ime Ne Izgovara. Zatim su nešto žešći komentari išli na kasting Masona Alexandera Parka kao Desire (Strast), no oni su više dio transfobnih trendova koji kruže i domaćim i stranim virtualnim prostorom, jer je i u stripu, prije više od trideset godina, Desire bila nebinarna osoba, koja prema željama onih koje namjerava iskoristiti mijenja spol. Promjena spola Johnu Constantineu već je poprilično razbuktala desne zakutke fandoma iako je glumica Jenna Coleman jako dobra u toj ulozi (a prvotno je izabrana za ulogu Johnove pretkinje iz 18. stoljeća); a nešto prašine podiglo se i oko izgovora samog prezimena (ne kao konstantin nego konstantajn).
Ni na promjenu rase Rose Walker (Kyo Ra) i njezine bake Unity Kinkaid (Sandra James-Young) nije bilo ozbiljnih pritužbi publike. Međutim, kad su vidjeli da Death (Smrt) više nije blijeda luckasta gotičarka nego preplanula luckasta gotičarka Kirby Howell-Baptiste – e to je bila kap koja je prelila čašu! Na stranu to što su redom glumci odlični, što je ugođaj stripa prenesen do te mjere da se gotovo mogu vidjeti crni oblačići s bijelim slovima kad Dream govori, zanemarimo da je sam autor stripa izvršni producent serije i da je, najvažnije, izrazito zadovoljan onim što je snimljeno; to je sve nebitno, Smrt je crnkinja. Drama. Prije prve pogledane epizode, kladim se i prije pročitanog ijednog stripa, kratke priče, ijednog predgovora ili nokturna, „fanovi“ su se uzjogunili zbog pitanja koja su daleko od suštinskih. Štoviše, pitanja rasne raznolikosti i uključivosti manjina toliko su učestala pojava u Hollywoodu da je praktički nemoguće pronaći seriju ili film na koji se fandom ne bi pobunio. A to je samo razlog više da te pobune ne shvatimo pretjerano ozbiljno.
Sandman ima tema poput samoubojstva, ubojstva, mnogih vrsta nasilja (samo peta epizoda dovoljna je da Gaiman kao autor takve priče postaje zastrašujući), ali i tema koje možda nisu dublje ali su veselije, o odgovornosti prema sebi i prema drugima, o ljubavi i opraštanju, perspektivama, ljudima i ćudima. Pritom su pojedine scene doslovno prekopirane iz stripa, od dijaloga do kompozicije. Neke scenografije su morali prilagoditi, kao i kostime, ali sve ostalo je toliko vjerno preneseno da je jednostavno moralo biti napravljeno s velikom ljubavlju prema predlošku.
Sam predložak originalno pripada nakladi DC, ali zbog mogućih konflikata u pravima na prikazivanje, velik broj likova koji se pojavljuju u stripu morao je biti izbačen. Tako se u stripu spominje Justice League (Liga pravde), ali u seriji je taj dio radnje pojednostavljen kako se ne bi preklapali likovi. Neki likovi nisu izbačeni, no bez ulaska u teritorij spoilera to je sve što možemo reći o njima.
Utjecaj jezika stripa vidi se i po tehnikama pripovijedanja. Osim ekspozicije, tijekom koje se prepričavanje iz stripa prenosi tako što Morpheus liku koji ga prati opisuje nešto što publika treba saznati, u seriji je ostalo i jako puno naracije, kada se Morpheus doslovno obraća gledateljima i opisuje ono što je u stripu prikazano jednostavno kao njegove misli. Naracija je moguće jedini minus ovoj briljantnoj seriji, koja donosi vlastitu razrađenu mitologiju, a u pravom gaimanovskom stilu istovremeno je mračna i maštovita, poremećena i topla.
Druga sezona nije još službeno najavljena na Neflixu, ali jedan od producenata Allan Heinberg prije par dana objavio je da su počeli sastanci scenarista i da skiciraju nastavak priče i adaptaciju ostalih nastavaka stripa. Ako bude upola dobra kao prva sezona, bit će kao san.
Ocjena: 9/10
(Warner Brothers / DC Entertainment / Netflix, 2022.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
