Boćarski dom nije bio dovoljno velik za sve one koji su došli uživati u hitovima slavne jučerašnjice, nostalgičnu rijeku već pomalo ostarjelih lica odjevenu u unisonu crninu koja je izgledala kao da se zaputila na neki veliki nedjeljni sprovod u Prisavlju, u halu u kojoj su se nekad možda bacale balote, a u zadnje vrijeme se tamo dodjeljuju Porini.
Naišao sam lani na intervju sa Žacom iz metal skupine Kamäradi koji je to dobro dijagnosticirao. “Ako objaviš album jednom u 15 godina, onda nemaš što za reći, samom sebi si cover bend”. Možda je točniji pojam koji ovdje tražimo tribute bend, ali poanta stoji. A što tek onda reći za bend koji svira, a već više od trideset godina nije snimio novu ploču? Kažu iz protesta prema izdavaču, ali nakon toliko desetljeća protest se lako pretvori u kreativno samoubojstvo.
Kad bi se u razgovorima ovlaš spomenuo zagrebački koncert The Sisters of Mercy u mjesecima koji su mu prethodili, mnogi su odmahnuli rukom. Gledali su ih u Klaonici u Heinzelovoj 2006., kažu, i ostali razočarani. Kako tek mogu zvučati narednih 17 godina kasnije? Mnogo je više ipak bilo onih koji su odlučili potražiti odgovor na upravo to pitanje i pohrlili kupiti karte za svirku koja je prvotno trebala biti održana u Boogaloou. Taj prostor se vrlo brzo pokazao nedovoljnog kapaciteta i mjesto radnje prebačeno je u gotovo dvostruko veći Boćarski dom.
Kako će sinoćnji rasplet pokazati, ni Boćarski dom nije bio dovoljno velik za sve one koji su došli uživati u hitovima slavne jučerašnjice, nostalgičnu rijeku već pomalo ostarjelih lica odjevenu u unisonu crninu koja je izgledala kao da se zaputila na neki veliki nedjeljni sprovod u Prisavlju, u halu u kojoj su se nekad možda bacale balote, a u kojoj se u zadnje vrijeme dodjeljuju Porini. Dom je pucao po šavovima, kretanje je bilo ili onemogućeno ili bitno ograničeno, a skupine ljudi ostale su čak i izvan glavne hale i razgovarale ispred garderobe, kod zahoda i na stražnjem ulazu gdje je pušačima omogućeno da se pobrinu za svoju dozu nikotina i malo predahnu. Neki su čak sjedili i ispod tribina, potpuno odustavši od pokušaja pogleda na pozornicu, jer iz zadnjih redova ionako ne bi vidjeli ništa.
Koncertni program otvorio je engleski alternativni power duo The Virginmarys. Zgodna je to ideja, imati bend sastavljen samo od gitarista/pjevača i bubnjara. Nadasve je ekonomično, a pokazalo se i ostvarivo na primjerima The White Stripesa i The Black Keysa. Ali, jebiga, za takav plan ipak je potrebno da jedan član bude kantautor i gitaristički mag u rangu jednog Jacka Whitea ili Dana Auerbacha da bi stvar funkcionirala. U suprotnom to sve zvuči pomalo tanko i bez šmeka… Otprilike kao virgin bloody mary.
No nostalgična rijeka darkera ionako je došla čuti ćelavog Andrewa Eldritcha kako u šezdeset i petoj godini života probire kroz svoju šturu diskografiju onako kako to čini već godinama. I kako je to zvučalo, pitate se? To već ulazi u igru očekivanja. Tko god je očekivao bend u naponu snage možda je ostao razočaran. Onima s niskim očekivanjima ista su možda na koncu i premašena. Koncert je otvoren s “Detonation Boulevard”, ali trebala je proći cijela prva četvrtina prije nego publika oduševljeno dočeka prvi veliki hit s legendarne ploče “Floodland” iz 1987. u obliku “Dominion / Mother Russia” čije prve taktove su u masi popratile stotine uzdignutih pametnih telefona uključenih na snimanje videa.
Odlično je prihvaćena bila i “Marian” s prvijenca “First and Last and Always”, no najveći broj posjetitelja došao je zbog onih hitova koji se neizostavno ore na svim ’80s partijima jabučarske zajednice, pa je tako prije samog bisa dvoranu elekrtizirala “More” s posljednje ploče “Vision Thing” iz 1990. godine. Teška je artiljerija ostavljena za završnicu kad je teško prepoznatljiva izvedba hita “Temple of Love” ubačena u sendvič između dva favorita s “Floodlanda”, “Lucretia My Reflection” te finalne “This Corrosion”.
Nostalgična rijeka darkera brzo je krenula curiti iz hale, i ja sam tako uskočio i Uber i u vožnji kući razmišljao o “This Corrosion”. Ali ne ovoj verziji kojoj sam netom svjedočio, nego jednoj koju sam doživio prije desetak godina u Kinu SC u izvedbi Kurta Wagnera i njegovog benda Lambchop. Koliko je to živahnija verzija bila, pogotovo jer je došla od benda koji je poznat po melankoliji i manjku decibela. Benda koji se kroz desetljeća razvija i uči i ne živi na staroj slavi. I koji zna da je bolje svirati obrade tuđih pjesama nego vlastitih.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
