Nije se sinoć u Vintage Industrialu jednom začulo pitanje zašto The Strange opet nastupaju u Zagrebu, četiri mjeseca nakon promocije albuma ‘Echo Chamber’ u Tvornici kulture. Jest da se to kosi s nekim uobičajenim strategijama koncerata u glavnom gradu, no ta grupa prevođena Daliborom Pavičićem i Chrisom Eckmanom dala je vrlo jednostavan i neizravan odgovor na to pitanje.
Ono što rijetko koji bend može sakriti jesu situacije kad se koncerti odrađuju ili kad se sviraju iz gušta. The Strange je jučer u Vintage Industrialu dokazao ovo potonje. Taj mnogoljudni bend željan je svirke koliko god je svjestan da mnogim klubovima njegov line-up predstavlja problem. Željni su izvođenja tih pjesama i fluida koji se pri tom stvara. Nije tu samo riječ o tome da se bore s kompliciranom situacijom u kojoj je jedna postava snimila album, a druga ga izvodi uživo i da se treba skinuti taj neki ‘plaćenički predznak’. Ispravno je da je taj novi The Strange kliknuo i da prolazi kroz pjesme s velikim žarom, kao što s istim žarom izvode pjesme zajedničkih uzora poput Echo And The Bunnymena pronoseći ideju novootkrivenog ‘rock and roll prijateljstva’.
Mislim, surađivali su u raznim situacijama i oblicima dosad Eckman, Pavičić i grupa My Buddy Moose, ali ova formacija The Strangea, koja je isprva započela kao riskantna avantura u svrhu promocije albuma, ‘zapekla’ se u punokrvni bend. Uživo je to slika rock veterana u ‘sigurnoj vožnji’, no njihovu zaigranost i guštanje u izvedbi lako bi se moglo pripisati i nekoj grupi mladih entuzijasta, što je samo još jedan dokaz kako je riječ o jednom od najboljih rock bendova koji se ovog trenutka može na ovim prostorima uhvatiti uživo.
‘Vožnja’ je dakako počela već s prvim taktovima „Lonesome Rider“ nakon čega su se u prvom dijelu nizale pjesme s „Echo Chamber“ albuma, da bi u središnjem dijelu koncert na trenutak prekinuli Zvonimir Bučević Buč i Andrej Babić i iskoristili tu priliku da u ime HGU-a predaju nagradu trubaču Andreju Jakušu za najboljeg ovogodišnjeg instrumentalista, po izboru te institucije. Pomalo čudna situacija, no u tom trenutku mi je prošla misao kako je The Strange, iako je na natječaju dobio sredstva od HDS-a za snimanje albuma, nije s niti jednom nominacijom okrznuo ovogodišnji Porin. Pa, eto, i ovim putem koristim priliku i na sličan način prekidam ovaj report podsjećanjem na taj propust kojeg pripisujem biračkom tijelu te nagrade, iako, opet, nisam siguran kakve bi to koristi donijelo grupi The Strange i njenim ‘čudnim putevima’ koji se u ovom trenutku, po pitanju glazbe, tako predivno ukazuju.
Drugi dio koncerta donio je, meni posebno drage, pjesme „Killing Time“, „Fast Train To Nowhere“ i „Dime A Dozen“. Potonja je po toploj reakciji publike definitivno pun pogodak po pitanju izbora za singl, a kraj je donio dvostruki bis na kojem je bend uklizio u’ petoj brzini’ na teren omiljenih hommagea koje su prilagodili svojem izričaju, a riječ je o klasicima iz sedamdesetih poput „Rock And Roll Friend“ grupe The Go-Betweens i „Suntrapper“ od The Triffidsa. Dakle, potpuni vintage trip u Vintage Industrialu.
Večer je također odlično započela uz White On White, isprva umjetnički pseudonim, a sinoć i bend riječkog kantautora Marka Rogića, koji je po njegovim riječima jučer prvi put s White On White nastupio „dalje od tunela Tuhobić“. Rogić je bio izuzetno dobro raspoložen i za svirku i za narativno predstavljanje između pjesama. White On White je zanimljiva kombinacija njegove sjetne i pomalo mračne poetike uz akustičnu gitaru koju dinamički zna iznenada progutati ‘električna kotrljajuća eksplozija’ benda što je posjedovalo dovoljno magnetizma i u smislu faktora iznenađenja. Pored Rogića iskazao se i multiinstrumetalist Darko Terlević, posebno kad je zasvirao lap-steel. Čvrsta povezanost riječkog ‘americana plemena’ iskazana je i kroz gostovanje Luke Benčića (My Buddy Moose, The Strange) na harmonici u jednoj od pjesama. Općenito, sinoć je Vintage Industrial bio u znaku toplog i iskrenog rock and roll prijateljstva, kako na pozornici, tako i ispred nje.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
